Translate

недеља, 29. јануар 2017.

Tuga Visokog Obrazovanja u Srbiji

Dobrodošli na peti post na blogu. Ukoliko niste imali priliku da pročitate prethodne tekstove, pronađite ih u donjem desnom uglu stranice, ispod moje slike.
Ovoga puta, tema će biti visoko (fakultetsko) obrazovanje u Srbiji (mada za dve godine studija u Italiji nisam stekla nimalo bolje mišljenje o tome kako isto funkcioniše kod njih).  Želela bih, sada kad sam na samom kraju studija, da iskažem svoje mišljenje o svim ovim godinama koje su mi prošle u učenju i polaganju ispita, te da dam svoj komentar na sistem obrazovanja u kome sam studirala.

2009. godine upisala sam osnovne akademske studije. Sećam se kako sam, dok sam učila za ispite tokom prve godine, imala u glavi ideju kako sam ja eto u tom momentu bila samo na početku i kako je moje znanje bilo vrlo malo, no kako sam očekivala da ću na nekoj kasnijoj i ozbiljnijoj godini fakulteta u malom prstu držati sve ono znanje koje sam stekla. Tu moju misao možete protumačiti kako hoćete, da je bila previše naivna, previše ambiciozna ili jednostavno plod početničkog entuzijazma, no mogu vam reći da sam se kada su došle te ozbiljnije godine fakulteta osećala svakako samo ne onako kako sam maštala u prvoj godini.
Da ne bude zabune, ja sam zaista učila. Oblast koju sam studirala (a verovatno nijedna druga nauka) nije nešto što kada se probudiš usred noći nakon 10 godina znaš od reči do reči, no svesna sam da kada bih samo prelistala sveske koje sam ispisivala dok sam učila za bilo koji ispit ne bih imala nikakav problem da se vratim u materiju. Ipak, retrospektivno gledano, ja nisam zadovoljna onim što sam naučila i kako je sve to generalno izgledalo.
Zašto nisam?
Krenimo od početka. 95% predavanja koja sam pohađala izgledala su ovako: profesor dođe, priča satima, ispiše formule, ode. Ima li nas na tom predavanju deset ili pedeset, da li delujemo zainteresovano ili ne, da li se neko seća onoga što je rečeno prošli put, nikada se niko nije zapitao niti nas je išta pitao. Jasno, mi studenti nismo više bili osnovna škola da bi se neko brinuo o našem “zdravlju”, no količina nezainteresovanosti na koju smo nailazili bila je izvan bilo kog zdravorazumskog rezona. Vezano za takva predavanja, jedino bitno bilo je da postoji neko ko na njih konstantno ide (ili se ljudi smenjuju) da bi se na kraju imala kompletirana sveska iz koje bi se moglo učiti, obzirom da na masteru više nije bilo knjiga koje su predavanja pratila. U ogromnom broju slučajeva, nije bilo nikakvih projekata niti ikakvih bodovanja aktivnosti na predavanju (osim u prvoj godini), već smo imali pismeni i usmeni deo ispita na kraju semestra (uz eventualno jedan neobavezni kolokvijum u toku semestra koji je služio da bismo dobili dodatne bodove).
Kako smo učili za ispite? Kako smo znali i umeli. Oslanjali smo se na slabo varljive sveske sa predavanja, koje su često bile napisane bez početka i kraja, skakale s pojma na pojam, i tako u krug. Lično, znala sam danima sedeti, dešifrovati i tražiti konekciju između napisanog, koristila videe na Youtube-u, kojekakve naučne papire, samo da izvučem živu glavu na tom ispitu. I polagala sam, svaki put. Prolazio je takav način učenja. Polagale su i moje kolege, bila je to izuzetno inteligentna grupa ljudi, svako je pronašao svoj način da nauči. Nauči, jer nije bio naučen.

Gde su za to vreme bili profesori? Kako je napisano gore, odrađivali su svoja predavanja, a u ostatku vremena se borili za stolice (bilo je tipično za profesore mog smera) ili bilo šta drugo čija je korelacija sa njihovim ispitima bila nula. Mi smo bili prepušteni samo sebi, pokušavajući da u tri nedelje pred ispit nagruvamo semestar. Da, reći ćete, bili ste kampanjci, mogli ste krenuti i ranije, ali ja dajem primer jednog ispita, a bilo ih je četiri pet po semestru, a na kraju krajeva, možda smo i mogli krenuti ranije ali neke velike vajde od toga nije bilo, a i imali smo 20 godina, pa bez nekog naročitog moranja da se uči u toku semestra, svako je nalazio milion drugih zanimacija.
Šta smo izgubili u ovakvom sistemu?
Pod jedan, mogućnost da se neko istakne ili uradi nešto drugačije. Jer šta si drugačije mogao da uradiš kad na to nikada nisi bio podstican. Dakle, ako nisi sam od sebe super genije i imaš volje da vučeš za rukav pokazujući taj svoj genijalizam, završavao si u masi studenata koji su predstavljali samo broj u studentskoj službi. Nikad te niko nije ubedio da saznaš više, pročitaš više, uradiš više, a ti sam, boreći se sa suvoparnim (i verovatno nepotrebnim) gradivom za ispit, nisi stizao da opereš kosu, a ne da istražuješ.
Pod dva, mogućnost da se većine predmeta sećaš malo bolje nego kroz maglu. Zato što ih nisi obrađivao sa predmetnim profesorom 4 meseca kako bog zapoveda, već si ih učio sam i vrlo često nesiguran da li si razumeo dobro, ali srećan da si ipak ono čudo u svesci uspeo nekako sam sebi da objasniš. Kao što rekoh, ako si uspeo i shvatio to dobro tada, vratićeš se lako u materiju čim pogledaš stare sveske, no način na koji smo mi učili teško da nam je dao mogućnost da se u budućnosti (bez ponavljanja) sećamo pređenog gradiva malo bolje.
Pod tri, vrlo si verovatno izgubio i mogućnost da dobiješ neko objektivno mišljenje od strane profesora ili svog fakulteta uopšte. Pisma preporuke smo pisali sebi sami a oni ih potpisivali, master radovi su uglavnom predstavljali mlaćenje prazne slame (šest meseci te vraćaju da prepraviš fusnote i literaturu, niko ga zapravo ne pročita, a na odbrani to i primetiš), bio si zapamćen ako si bio za nijansu uspešniji od drugih da se sam naučiš gradivu i znaš to da predstaviš dobro, no ni u tom momentu niko ti nije predlagao nikakvo dalje usavršavanje niti išta, tako da ti je džaba bilo i što si kao primećen. O predmetima iz takozvanih “soft skills” je bolje da ne pričam, obzirom da ih nikad nismo imali. Kad se samo setim kako smo trebali da pišemo master radove, a niko nam nijednom u životu nije rekao kako se zapravo pišu, shvatam da smo ih u uslovima koje smo imali dobro i napisali. O tome da li nas je neko naučio bilo kakvom preduzetništvu (u ovo ne ubrajam privatne časove koje smo organizovai kod svojih kuća), sramota me je da pričam još više. Ok, matematika nije naročito preduzetnička stvar, ali kakvi izlazimo sa fakulteta teško da će to ikad i postati.
Sva ova tuga udarila mi je zapravo u glavu tek na kraju mojih petogodišnjih studija. Uspela sam, naime, da upišem drugi master u Italiji i sećam se kako sam na sve strane tražila sve moguće stipendije i preporuke, obzirom da stipendija koju sam dobila od stranog univerziteta nije bila potpuna a ja nisam imala pare da ostatak sama finansiram. Tumarajući tako, napisala sam jednog dana jednom bitnom profesoru sa faksa mejl jer je za izvesnu stipendiju za mene trebala da konkuriše obrazovna institucija (dakle, trebao mi je garant mog dotadašnjeg fakulteta da sam dobar student i da ću to biti i u budućnosti koji bih ja sama napisala pa odnela njemu da ga potpiše). Njegov odgovor je glasio ovako:

Postovana koleginice,
nemamo vece do negde pre kraja avgusta, pa ne mozemo nista dotle uraditi. Ali ne verujem ni da bi vam nase vece napise zahtev za donaciju - to su master studije na kopje ste vi vec isli i oblast novih studija nije matematika ni informatika, pa nismo ni zainteresovani ni kvalifikovani da kazemo koliko ste dobar kandidat za to. 
Pozdrav.

Toliko o tome. Nisu bili zainteresovani, ok. To sam donekle mogla da naslutim. Mislim, ako nisu zainteresovani da rade ono što im je primarni poziv i što pare donosi njima, zašto bi ih interesovalo nešto što će ih doneti meni? Ima smisla, kad malo razmisliš. No da nisu kvalifikovani? Pa ko bi trebalo da bude kvalifikovan da kaže nešto o meni ako ne onaj kod koga sam u prošlih 5 godina polagala ispite na način koji su oni propisali? Pa niste morali nužno znati kakav ću ja kandidat biti za neki novi program, ali ste mogli znati kakav sam bila za vaš, pa napraviti barem nekakvu projekciju toga? Ili niste morali ništa, nego barem napisati prijatniji odgovor.
Ili ste jednostavno ovim sami priznali da ne znate ni vi šta ste predavali, šta su studenti odgovarali, pa eto, kad je već tako kako je, šta vi možete da znate?
Tuga. Beskonačna.

недеља, 22. јануар 2017.

Modni Blog/Youtube i Slučaj Zvani Zorannah

Dobrodošli u četvrti post na blogu Morning Sun i prvi koji nije na temu putovanja. 
Ovoga puta pisaću na temu samog bloga, ali ne sveukupno već o jednom posebnom (i vrlo popularnom) žanru a to je modni blog. Nešto za šta verujem da dobar deo Srbije nije ni čuo do jeseni 2015. godine kada je Zorana Jovanović (Zorannah) okupila rekordan broj posetilaca na Beogradskom Sajmu knjiga iz razloga što je gomila što manjih devojčica što tinejdžerki došla na potpisivanje knige koju je Zorana prethodno izdala.
Zašto je moguće da do tog trenutka odjednom svi znaju za Zoranu i ostale modne blogove? Zato što se na televiziji posle tog Sajma knjiga digla neviđena prašina jer je li, nikome nije bilo jasno niti kakvo je to zanimanje modni bloger/Youtube-er, niti kako je moguće da neko dobija pare za objavljivanje slika na Instagramu, videa na Youtube-u, priču o basnoslovno skupoj kozmetici i još skupljoj garderobi, niti zašto jedna modna blogerka/Youtube-erka objavljuje knjigu, a još manje je bilo jasno zašto su devojčice toliko zainteresovane za Zoranu, a ne za školsku lektiru i istorijske čitanke.
Obzirom da istu tu Zoranu pratim od leta 2012. (i ne samo Zoranu već i neke druge naše blogerke, npr. Tamaru Kalinić, Anastasiju Milojević/Đurić, Branislavu Antović,..) poznajem dosta dobro istorijat srpskog modnog bloga/Youtube-a pa se osećam slobodnom da dam odgovore na gore postavljena pitanja.
Krenimo od početka – da li je modni bloger/Youtube-er zanimanje? Da, zato što na svetu postoji ogroman broj ljudi koji živi isključivo od pisanja postova i postavljanja videa i slika za koje bivaju plaćeni. U pitanju je zanimanje čiju je ranu fazu predstavljalo upravo vođenje bloga (to je ono što je radila Zorana te 2012. godine kada sam je ja zapratila), potom je cela priča velikim delom prešla na Youtube (razlog tome je evolucija društvenih mreža: Youtube je pobedio blog jer je manje zahtevno gledati i slušati video nego čitati tekst), potom, dobar deo priče transliran je i na Instagram i Snapchat obzirom da su ove mreže još manje zahtevne od Youtube-a koji ipak i dalje predstavlja najznačajnije sredstvo komunikacije između blogera i onih koji ih prate (iz tog razloga koristim izraz modni bloger/Youtube-er).
Kako u 2017. taj posao izgleda? Bloger odnosno Youtube-er, ukoliko je dosta uspešan, ima preko 50.000 Youtube pratilaca (i stotinak hiljada Instagram pratilaca), a ukoliko je više nego uspešan, broj njegovih pratilaca iznosi više stotina hiljada pa čak i nekoliko miliona, što na Youtube-u, što na Instagramu. Ova osoba, obzirom da postoji ogroman broj ljudi koji je gleda i sluša, sarađuje sa svetskim modnim i kozmetičkim brendovima koji je snabdevaju svojim proizvodima, a ona ih prikazuje publici u vidu slika u kojima predstavlja modne kombinacije, videa u kome priča o utiscima na određene proizvode itd. Ovo, jasno, utiče na ljude koji to prate pa i oni sami počinju da razmišljaju o kupovini dotičnih proizvoda a određeni procenat njih ih na kraju i kupi. Dakle, rečeno na prost trgovački način, blogeri/Youtube-ri predstavljaju prikrivene posrednike koji vas ubeđuju da kupite određeni proizvod i za to bivaju plaćeni od strane onih čije ćemo proizvode mi, njihovi pratioci, kupiti. Zatim, bivaju plaćeni i od Youtube-a u zavisnosti kolika je gledanost njihovih videa, a bivaju rado pozvani i na mnoga dešavanja obzirom da najuspešniji od njih počinju da predstavljaju i poznate ličnosti. Osim reklame za raznorazne brendove, blogeri/Youtube-eri nude još neke bitne stvari kao što su fotografije slikane od strane profesionalnih fotografa koje izgledaju kao milion dolara, zatim idilične Youtube videe u kojima sve izgleda prelepo, kao i generalnu sliku o svojim savršenim životima (obzirom da ne moraju u kancelariju ili na gradilište po +8h dnevno) koju većina nas zaista voli da vidi, pa ih zato gledamo i slušamo iako možda ne kupujemo proizvode koje oni pominju.
Kako je taj posao u Srbiji izgledao pre 5,6 godina? Uglavnom loše. Određeni broj devojaka pisao je blog postove iz hobija i za to apsolutno nisu bile plaćene. Zvaničnog zanimanja, dakle, uopšte nije bilo. Nakon godina kontinuiranog pisanja i sticanja statistički značajnog broja pratilaca blogerke (prvo Zorana, a potom i ostale) su konačno dobile priliku za saradnju sa brendovima, posle čega je korak po korak usledio prelaz na Youtube i ostatak društvenih mreža, povećavanje broja pratilaca praćeno povećanjem mesečne zarade jednog blogera i na kraju začetka zanimanja modni bloger. Ništa znači nikome nije palo s neba. Jasno, nisi mogao biti u mogućnosti da pišeš o modi bez da je i pratiš, što je značilo da si neki početni budžet morao imati (Zorana je, na primer, imala imućne roditeje), ali meni to deluje ok jer kad malo bolje razmisliš gomila ljudi ima imućne roditelje pa ne smisli tokom života ništa što bi moglo da im donese još para.
Da li je normalno da tolike devojčice vole i prate Zoranu? Moje mišljenje je DA. Ja kada sam imala 9 godina nisam imala dostupan Youtube, pa sam oblačila mamine cipele i haljine jer mi se eto dopadalo da se oblačim kao velika i nešto glumim. Devojčica od 9 godina danas sedne za Youtube i gleda lepu devojku koja pokazuje lepu šminku i odeću. Interesovanje je isto samo je oblik drugačiji jer je mnogo toga evoluiralo pa deca danas umesto da igraju žmurke bulje u Internet, ali to nije Zoranina krivica. Ono što te devojčice vide u Zoraninom videu jesu štikle i odeća od par stotina eura, kreme za lice od par destina eura i uglavnom sve ono što im nije potrebno. Zoranu, smatram, za to ne treba kriviti. Ona se bavi poslom koji je tako definisan i ona ne bira svoje pratioce niti ikoga vuče za rukav da je voli ili ne voli, kupi nešto ili ne kupi. Od nje je dovoljno što njeni videi nisu vulgarni, što su interesantni i što su razumljivi svakom. Mogu da se svide ili ne moraju, ali optuživati devojku koja nikome zla ne čini, a u onome što radi je više nego uspešna izvan je svake pameti. Što se njenih izdatih knjiga tiče, batalite kojekakve priče, jer te knjige su izdate od strane velikih izdavača koji su nanjušili publicitet i pare pa nabedili Zoranu da piše. Da nije bilo njih čisto sumnjam da bi Zorana tako odjednom sela i napisala ih. A zašto je Zorana deci i svima nama interesantnija od lektire ili Mire Marković – pa deci iz razloga opisanog gore, a meni od Mire Marković zato što mi Zorana bar kaže i prikaže nešto što je lepo za videti, a kad u 20h dođem s posla i nije mi ni do čega drugog.
Što se biznis strane tiče, Zorana je pre nekoliko godina izjavila da je njen tadašnji mesečni prihod bio oko 5000 eura, a pre par meseci rekla je da je to za nju davno prevaziđena cifra.  Zaključujem, Zorana je neko ko sa 26 godina u Srbiji zarađuje mnoooogo više nego što ja zarađujem radeći u inostranstvu i posedujući dve master diplome. Za šta ja nju tačno mogu da krivim? Ni za šta. Mogu da joj skinem kapu jer je bila uspešna da namiriše posao u nastajanju i njime krene da se bavi.  Govoreći, dakle, o osobi koja je mene a verovatno i mnoge u Srbiji davno prešišala u poslovnoj sferi, mislim da niti ja niti iko od nas nema pravo da je blati ili okrivljuje.
Kakva su vaša mišljenja o fenomenu Zorane? Rekla bih da ima dosta onih koji se sa mojim tekstom neće složiti.

Unapred sam zahvalna na komentarima i sugestijama.

недеља, 15. јануар 2017.

Letenje sa Air Serbia – prednosti i mane


Dobrodošli u novi post i unapred vam se zahvaljujem na čitanju.

Iako ideja ovog bloga nije da priča samo o putovanjima, igrom slučaja će i treći post biti na ovu temu. Ovoga puta, ipak, neću govoriti ni o jednoj destinaciji, već o avio prevozniku Air Serbia (Er Srbija). Smatram da tekst može biti od koristi svima, a pogotovo onima koji nemaju ili nemaju značajna iskustva u putovanju avionom. Upravo takvima, čini mi se, može delovati da su ukoliko treba da putuju u neku evropsku ili svetsku destinaciju „predodređeni“ da krenu iz Beograda Er Srbijom. Čitajući tekst do kraja, trebalo bi da postane jasno da to apsolutno ne mora da bude tako (samo je potrebno uložiti malo više truda). No, ipak, osvrnimo se sada na Er Srbiju i na moje mišljenje o prednostima i manama putovanja našim prevoznikom.

Krenimo sa nekoliko opštih informacija. Er Srbija je srpska avio kompanija koji postoji od 2013 od kada su u strateškom partnerstvu sa Etihad Airways. Smatrana je naslednikom nekadašnjeg Jat Airways. Danas Er Srbija nudi direktne letove za velik broj  evropskih i svetskih destinacija: Abu Dabija, Amsterdama, Atine, Banja Luke, Beča, Bejruta, Beograda, Berlina, Brisela, Bikurešta, Ciriha, Dizeldorfa, Dubrovnika, Frankfurta, Hamburga, Istanbula, Kopenhagena, Larnake, Londona, Ljubljane, Malte, Milana, Moskve, Njujorka, Ohrida, Pariza, Podgorice, Praga, Pule, Rima, Sankt Peterburga, Sarajeva, Skoplja, Sofije, Soluna, Splita, Stokholma, Štutgarta, Tel Aviva, Tirane, Tivta, Zagreba. Moglo bi vas zanimati i koliko ljudi godišnje putuje Er Srbijom: Sredinom decembra ove godine u avion je ušao 2.550.000. putnik u 2016. godini i time je oboren rekord iz 2015. Biznis, dakle, cveta, ljudi se sve više odlučuju za putovanja avionom, a očigledno sve više i za našeg avio prevoznika.

Da li je optimalno leteti Er Srbijom? Pri odgovoru na ovo pitanje mogli bismo biti pristrasni – jer standardna logika kaže da je to domaća kompanija (ok, u nekom procentu arapska, ali smatrajmo je domaćom) te da je bolje davati pare našima nego tamo nekima. To sve zvuči lepo dok pojam „naša kompanija“ ne dođe u konflikt sa „moj džep“ pa tu dobar deo patriotizma potone. Dakle, krećemo da pričamo o negativnoj strani Er Srbije a to je po mom mišljenju cena. Navešću nekoliko primera kako bi postalo jasno o čemu pričam: Zamislimo da kupujemo 3 povratne karte (Beograd – Milano, Beograd – Moskva, Beograd – Dizeldorf) za period 22/02/2017 – 01/03/2017 (oba datuma padaju sredom, što je namerno izabrano kako bi se isključile relativno više cene karata vikendom). Za svaku od navedenih karata, navela sam tri moguće opcije za kupovinu, koristeći vebsajtove skyscanner.com i airserbia.com:

Putovanje 1: Beograd – Milano

  • Opcija 1: Najniža cena povratne karte je 125eur – toliko Alitalia traži da bi vas sa presedanjem u Rimu u oba pravca dovezla do Milana i nazad; Trajanje puta u jednom pravcu je oko 4h i cena prtljaga (max 23kg) je uključena.
  •  Opcija 2: Cena koju nudi Er Srbija za direktan let koji traje oko 1h 40min je 154eur (uračunat prtljag od max 23kg).
  • Opcija 3: Treća varijanta je putovati za Milano sa niškog aerodroma sa kompanijom Ryanair za 35eur – u ovom slučaju važno je napomenuti da letovi ne postoje za gore navedene datume, te je ovo cena za period 21/02/2017 – 28/02/2017 i to je cena bez prtljaga; ukoliko želite dodati prtljag od 20kg platićete cenu od 78eur

Putovanje 2: Beograd – Moskva
  • Opcija 1: Najoptimalinija ponuda kompanije koja nije Er Srbija jeste ponuda kompanije Alitalia (164eur) koja nudi presedanje u Rimu u oba pravca; Trajanje puta u jednom pravcu varira između 6h 30min i 7h; Prtljag od 23kg je uračunat u cenu.
  • Opcija 2: Cena koju nudi Er Srbija za direktan let koji traje oko 2h 50min je 278eur. Dozvoljen prtljag koji je dozvoljen ukoliko ekonomskom (standardnom) klasom putujete za Moskvu jesu 2 torbe od po 23kg.
  • Opcija 3: Umesto Beograda mogli biste leteti iz Budimpešte po ceni od 147eur bez prtljaga (ili 207eur sa prtljagom od 23kg) – prevoznik je Wizz Air, a dužina leta je slična onoj iz Beograda.

Putovanje 3: Beograd – Dizeldorf

  •    Opcija 1:Najnižu cenu ponovo nudi Alitalia (151eur) i ponovo je uključeno presedanje u Rimu u oba pravca; Na taj način put iz Beograda u Dizeldorf traje 9h 55min, a povratak 7h 35min. Dozvoljen prtlag je 23kg.
  •    Opcija 2: Cena koju nudi Er Srbija za direktan let koji traje oko 2h 10min je 197eur. Dozvoljen prtljag, kao u slučaju Milana, iznosi 23kg.
  •   Opcija 3: I u ovom slučaju umesto Beograda možete izabrati Niš – cena koju nudi Ryanair za datume 23/02/2017 – 02/03/2017 (ne postoje letovi za datume koje sam prvo tražila) je 36eur bez prtljaga, a sa prtljagom od 20kg cena je 80eur.

Verujem da ste na ovom primeru već uvideli da cena Er Srbije jeste visoka u odnosu npr. na kompaniju Alitalia ili na low cost kompanije Ryanair i Wizz Air no da postoje neke očigledne vrline – sva 3 leta iz Beograda su direktna, nema presedanja na drugim aerodromima i put samim tim traje mnogo kraće nego u slučaju drugih kompanija. Postoje i druge pozitivne strane Er Srbije – pod brojem jedan sigurno je činjenica da mnogi od nas nemaju iskustva u putu avionom a na engleskom se sporazumevamo slabo, tako da je najlakša varijanta ići sa našima – em što pričaju srpski, em što je prtljag automatski uključen u cenu karte, em što (u većini slučajeva) ne zahtevaju onlajn ček in, što znači dođeš lepo na beogradski aerodrom, pružiš pasoš, predaš kofer i miran si. U Nišu, sa druge strane, moraš da razmišljaš o ček in-u i dodavanju prtljaga, a važno je pomenuti da ukoliko živiš severnije od Beograda, Niš i nije baš najjednostavnija opcija. Slična komplikacija nastaje ukoliko treba ići za Budimpeštu sa juga Srbije – razlika u ceni avionske karte ima smisla samo ako se ide bez velikog prtljaga, odnosno samo sa onim što možemo uneti sa sobom u kabinu. Bitna je takođe činjenica da Er Srbija ima poslovnice širom Srbije, što znači da ako nismo sigurni u kupovinu karte preko interneta uvek možemo da odemo tamo i kupimo kartu (pažnja: karta kupljena u poslovnici često je skuplja od karte koja se kupi preko interneta). Što se low cost letova tiče (u gornjim primerima navedene su kompanije Wizz Air i Ryanair), morate imati u vidu da može da se desi da letovi u danima kada vi želite da putujete ne postoje, a to može biti prepreka ukoliko se ide na poslovna ili bilo koja druga datumom ograničena putovanja. Na kraju krajeva (ovo je daleko najirelevantniji razlog koji ide u prilog našem prevozniku) – Er Srbija (kao i Alitalia) nude vam besplatan obrok u avionu (svesna sam da je korišćenje izraza besplatno u ovom kontekstu dosta ambiciozno), dok u low cost kompanijama morate da platite ukoliko želite nešto da jedete/pijete. Jasno je da ćete na low cost letu taj obrok platiti mnogo manje nego što je razlika u ceni karte, no meni se ideja da mi tokom leta ponude nešto što ne moram da platim uvek dopada.

Toliko o tome. Nadam se da će ovaj post nekom pomoći da na pravi način izabere avio prevoznika. Ukoliko imate bilo kakav komentar, sugestiju, primer vezano za moj tekst, komentarišite ili mi pišite.

Do sledećeg čitanja ostavljam vam par slika sa leta Er Srbijom:
Posluženje na letu Beograd - Milano (osim knjige koja je moja :) )

Časopis Er Srbije Elevate sadrži članke napisane na srpskom i engleskom jeziku

Časopis Elevate u velikoj meri promoviše srpsku kulturu, običaje i destinacije 1

Najava filma "Zona Zamfirova" u časopisu Elevate



среда, 4. јануар 2017.

Gruzija - neočekivana i nezaboravna (2.deo)

Dobrodošli u drugi deo priče o Gruziji. Prvi post završen je u Chiaturi u koju smo otišli da bismo obišli stub Katskhi. Iste večeri nakon obilaska stuba, uzeli smo taksi i krenuli za Gori. U pitanju je grad u kome je rođen Staljin i tamo smo nameravali da posetimo njemu posvećen muzej, zatim tvrđavu iznad grada, kao i Uplistsikhe – “grad u kamenu” nalik na kompleks pećina koji se nalazi u blizini Gorija. Odseli smo u jednoj simpatičnoj gostinskoj kući gde je domaćica bila toliko ljubazna (i govorila je engleski) da nas po zimi sačeka ispred kuće u 22h kada smo stigli, a potom i odveze do restorana u centru grada koji je bio jedini koji je u tom trenutku nudio večeru. Kasnije smo saznali da smo bili njeni prvi gosti i da je prvi put oglasila izdavanje soba turistima na sajtu Booking.com samo dan pre nego što smo mi izvršili rezervaciju. Jutro potom proveli smo u obilasku Staljinovog muzeja – imali smo vodiča koji nam je na engleskom pružio vrlo detaljan i zanimljiv opis Staljinovog ranog života, ali i njegove političke angažovanosti. Osim muzeja sa najrazličitijim fotografijama iz Staljinovog života i poklonima koje je u toku svoje političke karijere primao od brojnih državnika, kompleks sadrži i kuću u kojoj je rođen, kao i vagon kojim je putovao na daleke destinacije. Tokom obilaska muzeja čuli smo neke podatke koji su malo poznati - na primer da je Staljin učio za sveštenika (po želji svoje majke koja ga je želela spasiti od sirotinje), činjenicu da mu je leva ruka bila kraća od desne (što je vešto prikrivao), zatim da je ovaj veliki vođa prezirao avione.
                       
                            Kuća u kojoj je rođen Staljin
Statua Staljina ispred muzeja u Goriju




Posmatrajući poklone koje su mu slati iz različitih zemalja, zapitala sam se i pitala sam da li u muzeju postoji ikakva evidencija o odnosu Staljina i Josipa Broza ili ikakav poklon poslat iz tadašnje Jugoslavije. Odgovor nije bio potvrdan, no vodič nam je objasnio da muzej u Goriju nije jedini muzej posvećen Staljinu te da mogućnost za tako nešto postoji. Iako (sa žaljenjem priznajem) nisam vrsan poznavalac istorije, izlet u ovaj muzej zaista me je ubedio da se malo dublje pozabavim ličnošću Staljina, tako da bi svakom ko se imalo više interesuje za istoriju ovo sigurno bilo neponovljivo iskustvo. Isto koliko, verujem, i poseta tvrđavi koja se proteže iznad Gorija, kao i već pomenutom gradu Uplistsikhe. Oba mesta izuzetno su vetrovita – no kada jednom stignete do njih, ono što nude vas potpuno oduševi. Sa tvrđave u Goriju se pruža pogled na ceo grad i fantastične okolne planine, a za prirodu koja okružuje Uplistsikhe dostojne reči ne postoje, te će u njenu korist posvedočiti slike.
Tvrđava u Goriju
                                    


Uplistikhe

Pogled sa brda na kome se nalazi Uplistikhe 1
Glineni ćupovi u dvorištu manastira koji pripada kompleksu Uplistikhe

Pogled sa brda na kome se nalazi Uplistikhe 2
Oduševljeni svime što je Gori imao da nam ponudi, uputili smo se na četvrtu destinaciju našeg četvorodnevnog putovanja – Tbilisi. Kada retrospektivno razmišljam o čitavom putu, shvatam da iako prelep, Tbilisi mi je ostavio najslabiji utisak – razlog tome je to što je isuviše urban i što samim tim mnogo više liči na Evropu od svega onoga što smo prethodno videli. Nezaobilazne destinacije ovog grada su Katedrala Svetog Trojstva (takozvana Sameba katedrala), zatim tvrđava Narikala na kojoj se nalazi statua Majke Gruzije, Sioni katedrala, zgrada Parlamenta koja se nalazi u blizini Sameba katedrale, Trg Slobode, Metekhi katedrala. Iako Tbilisi ima preko milion stanovnika, sve bitne destinacije uspeli smo da obiđemo peške. Naravno, za potpuno uživanje u svima njima, u ovom gradu je potrebno provesti više od jednog dana koliko smo mi imali na raspolaganju. Upravo iz tog razloga planiramo ponovo da se vratimo u Gruziju čim nam se za to ukaže prilika. Ukoliko se ikada nađete u Tbilisiju, ne propustite ni gradski buvljak  koji se nalazi u blizini Suvog mosta. Takođe, obiđite grad po imenu Mtskheta koji predstavlja sedište gruzijske pravoslavne crkve. Ovaj gradić nalazi se nedaleko od Tbilisija, na ušću dveju dveju reka  - Aragvi i Kure. U njemu su Gruzijci u 4.veku primili hrišćanstvo.
Obilaskom Mtskhete završio se i naš obilazak Gruzije. Na redu je bilo vraćanje u Kutaisi (u koji smo iz Tbilisija stigli javnim prevozom po ceni od, ako se dobro sećam, 10 larija po osobi) i hvatanje ranog jutarnjeg aviona za Milano.
                
                         Katedrala Svetog Trojstva u Tbilisiju
Majka Gruzije - statua na tvrđavi Narikala iznad Tbilisija

 
Pogled na Tbilisi sa gradske tvrđave Narikala

Metekhi katedrala u Tbilisiju

Zašto mi se Gruzija toliko svidela? Jedan od razloga sigurno je taj što su me očigledni ostaci nekadašnjeg komunističkog poretka podsetili na detinjstvo jer su se takve stvari u našoj državi poslednji put videle u devedesetim – stare ruske lade, moskviči, prastari crveni kombiji, sive sovjetske zgrade,... Siromaštvo ove zemlje vidi se na svakom koraku – od oronulog javnog prevoza u koji dok stoji na stanici ulaze ulični prodavci koji pokušavaju da prodaju (ili razmene) najrazličitije artikle (mandarine, čarape, četkice za zube,...), preko činjenice da u Kutaisiju koji ima blizu 200.000 stanovnika glavna autobuska stanica pliva u barama čim padne najmanja kiša, do toga da cena rada praktično ne postoji obzirom da sve košta više nego minimalno. Ipak, gruzijski narod je veoma spontan i ljubazan – iako je ravno nemogućem govoriti njihov jezik, a engleski se van Tbilisija praktično ne priča, u nekoliko navrata su prepoznali da moj momak i ja govorimo italijanski i uspeli da nam objasne (nekad čak i koristeći pokoju italijansku reč) da su oni veliki fanovi ove zemlje, a jednom prilikom su mom momku (koga su na pijaci u Kutaisiju of milja nazvali Del Piero) ponudili i čašicu gruzijske rakije (koja mnogo lici na šljivovicu). Iako je Gruzija 2008. godine bila u konfliktu s Rusijom oko oblasti Abhazije i Nove Osetije, trenutna situacija u zemlji je mirna i sigurna. Na ulicama Gruzije se ni u jednom trenutku nismo osetili nesigurnim, iako smo bili turisti koji su na očigled lutali okolo i pričali jezicima koje (skoro) niko ne razume. Iako manje ekonomski razvijena od Balkana, Gruzija me je u više navrata podsetila na nas -  gradska pijaca prepuna likova koji tumaraju bez ikakve suštine već su tu da bi bili tu, taksi iz čijeg auspuha kulja dim, lampica za ulje danima svetli ali vas ljubazni vozač ipak vozi u planinu po najvećem snegu (bez lanaca na gumama) i čeka dok ne završite obilazak, gomila mandarina koje smo za džabe dobili okolo, gazde smeštaja koji su nas nudili kafom,... Nema tolike ljubaznosti baš puno u Evropi.
Nepomenuta ne sme ostati ni gruzijska kuhinja u osnovi koje su, prema mom utisku, hleb, sir, voće i vino. Specijalitet koje me je najviše ostavio bez daha je takozvani kačapuri (khachapuri) – “čamac” od hleba natopljen sirom u koji je uliveno jaje. Ovo je jedno od najpoznatijih gruzijskih jela, vrlo masno i teško za stomak, ali odličnog ukusa. Tu su još i kinkali (khinkali) – knedle od testa punjene sastojcima po volji, od kojih su nama najomiljeniji bili sir i krompir. Probala sam takođe pileću čorbu Chikhirtma i kukuruzni hleb sa sirom Mchadi. Par reči o troškovima - po ceni od 10 larija u elitnom gruzijskom restoranu možete dobiti pun tanjir najrazličitijeg preukusnog voća, a između 20 i 40 larija potrebno je izdvojiti (u elitnim mestima) za flašu dobrog gruzijskog vina.
Khachapuri - specijalitet Gruzije


Čorba Chikhirtma i Khinkali

U sećanju mi ostaje i noćni život Kutaisija. U potrazi za istim, dobili smo preporuku da odemo u najpoznatije mesto za okupljanje mladih u tom gradu. Kada smo stigli, prizor je bio potpuno drugačiji od svega što smo očekivali – radilo se o klasičnoj sali za svadbe u koje su mladi u grupama dolazili na (pre)obilne večere posle kojih se igralo uz hitove ruske, turske i latino muzike. Ovo je mesto u kom smo i okusili vino i pokušali (no nismo uspeli) da pojedemo gorepomenuti tanjir voća koji smo naručili.

Gruzijsko vino i tanjir voća
                                      

Svima bih toplo preporučila put u Gruziju, najviše od svega jer ima dušu. Potom, radi se o putu koji je lak za organizaciju a pogotovo lak za džep. Ukoliko nemate volje za samostalnu organizaciju, možete se opredeliti i za agencije - primetila sam da jedna beogradska agencija vodi u Tbilisi i Jerevan (Jermenija) na 12 dana za nešto manje od 700 eura. Cena ne deluje ekstremno loše, no moj put od 4 dana u 4 grada plaćen je možda nešto više od 200 eura (smeštaj + put + hrana), tako da mislim da se sa manje od 700 eura itekako može proći.













недеља, 1. јануар 2017.

Gruzija – neočekivana i nezaboravna (1.deo)

Da li vam je ikada u životu palo na pamet da putujete u Gruziju? Meni, kao verovatno i većini vas, nikada. Pretpostavljam zato što smo prečesto bombardovani pričama o mondenskim letovalištima i svetskim top destinacijama (kao da u njih pa imamo mogućnosti da odemo), ali delom i zato što jedino što znamo o ovoj zemlji jeste da je to nekadašnja članica Sovjetskog saveza i zasigurno zemlja koja je siromašnija i od naše Srbije, pa nam iz apsurda ne deluje privlačno jer svi potajno verujemo da bismo više uživali u lepotama Milana, Pariza, Njujorka...
Vreme je, u svakom slučaju, da zaboravite na predrasude (unapred se izvinjavam ukoliko ih već nemate, no ja ih jesam imala i odgovorno tvrdim da ima mnogo sličnih) i pozabavite se pitanjem odlaska u ovu fascinantnu zemlju. Što iz razloga jer vam za nju treba mnogo (ali zaista mnogo) manje para nego da odete u gorepomenute destinacije , što zbog toga što ćete tamo videti mnoštvo stvari koje u “našminkanoj” i odveć svuda istoj Evropi više ne postoje.
Ja sam se u Grziju obrela iz Milana početkom decembra 2016. Avio kompanija koja leti u Kutaisi (glavni grad regije Imereti; udaljen je oko 220km od Tbilisija) je Wizz Air, a nama najbliži direktan let je onaj iz Budimešte, ali obzirom da je od novembra postalo jeftino putovati i u Milano (uvedeni su letovi Ryainair-a iz Niša), svakako je moguće uhvatiti avion i odande. Povratnu kartu smo platili 80eur (slična je cena i iz Budimpešte), no nekoliko dana potom smo videli da je cena pala i na 50eur – potrebno je, očigledno, biti samo strpljiv i pratiti pomno Wizz Air-ov sajt. Još jedna veoma primamljiva stavka vezana za Gruziju je činjenica da nam za ulazak u ovu zemlju viza nije potrebna, što je veoma bitno obzirom da je to problem koji se javlja čim nama Srbima padne na pamet da se uputimo negde van Šengena ili Rusije.
Prva destinacija, logično, bio nam je upravo Kutaisi (ja sam ga u šali zvala Novim Sadom Gruzije), a prva (ne)prilika koja nas je snašla bio je sneg. Hotel u kome smo odseli koštao je 20eur za noć u sobi sa bračnim krevetom i uključenim doručkom. Pronađen je, jasno, na sajtu Booking.com, i bio je jedan od najskupljih ponuđenih opcija. Ispostavilo se da je većina putnika iz Italije tog dana odsela upravo na ovom mestu. Recepcioneri hotela govore engleski (i to su bili jedini ljudi koje smo upoznali u Kutaisiju a da su govorili engleski) i ubrzo su nam ponudili mogućnost organizovanih putovanja po pristupačnim cenama. Znajući, naravno, da je verovatno potrebno samo malo pronjuškati i pronaći još povoljnije opcije, dali smo se u internet potragu i ubrzo pronašli ono što smo tražili.
Infrastruktura Gruzije nije niti uređena niti od poverenja, a javni transport se uglavnom sastoji iz mini autobusa/kombija, koji iako koštaju veoma malo, nisu najbezbolnija opcija obzirom da “kultura ponašanja vozača u saobraćaju” u Gruziji nije na zavidnom nivou. Dakle, ukoliko ste spremni da platite malo više (a to i dalje ostane “malo”), uzmite taksi i putujte po svojoj volji. Kroz same gradove to je sigurno najbolja opcija (osim u Tbilisiju gde postoji metro), ali i na međugradskim rutama. Obilazak Kutaisi-ja i njegovih najlepših građevina koštao nas je 20 larija (1eur≈2,7 lari), a kada smo želeli vožnju od hotela do centra grada koštalo nas je 5 larija.
Pređimo konačno na temu šta videti u Kutaisiju. Za sam početak – katedrala Bagrati koja se nalazi u samom gradu i koja spada u nasleđe Unesco-a. Sama katedrala je u višem delu grada, te se sa nje zaista lepo vidi grad. Preporuke koje smo čuli pre same posete bile su da je treba obići u toku Mise, no prilično ograničeni vremenom, to nismo uspeli da uradimo. Do katedrale se može stići pešice, no mi smo, zbog snega koji je padao i manjka vremena, izabrali taksi kao opciju. Posle Bagrati katedrale, zaputili smo se u manastir Gelati i manastir Motsameta (oba se nalaze izvan grada, no do njih vodi isti put). Motsameta se pokazala kao fantastičan izbor obzirom da je sa uzvišenja na kome je bilo predivno gledati sneg koji je polako prekrivao gruzijska brda, a imali smo sreće i da se unutra nađemo u toku mise koja je vođena za ukupno dvoje ljudi (rekla bih što zbog vremenskih neprilika, što zbog činjenice da je manastir prilično udaljen od samog grada a put do njega ne tako jednostavan). Gelati je, nažalost, bio u fazi rekonstrukcije i jedino što smo uspeli bilo je da uđemo u dvorište manastira, napravimo nekoliko (umetničkih) slika i upoznamo jednog malog zečića koji je tamo živeo. 
Katedrala Bagrati
Manastir Motsameta
Umetnička fotografija iz dvorišta manastira Gelati

Manastir Gelati
Osim pomenutih građevina, okolina Kutaisija ima da ponudi i jedinstvenu prirodu (koju mi nažalost nismo uspeli da vidimo). Jedna od sigurno interesantnih destinacija je pećina Prometheus. Prema informacijama koje sam čula, ovo je najveća gruzijska pećina - u pitanju je niz hodnika dugačkih oko kilometar i po a koji su osvetljeni najrazličitijim bojama. Osim hodnika, pećinom teče i podzemna reka a obilazak čamcem je takođe u ponudi.

Destinacija broj 2 na našem putu bila je Chiatura. U pitanju je mali rudarski grad na 70ak kilometara zapadno od Kutaisija. Zanimljiva stvar vezana za ovaj grad je da su žičare osnovni vid prevoza – razlog tome je što je odlazak do nalazišta mangana i gvožđa rudarima bio otežan zbog geografskog položaja ovog grada, te su 60-ih godina prođlog veka u upotrebu uvedene žičare koje su omogućile radnicima lakše savladavanje svakodnevnih prepreka. Žičare su, danas, u veoma nepoželjnom stanju i ne preporučuju se više za upotrebu. Razlog zbog koga smo se odlučili za posetu Chaituri nisu, ipak, žičare no takozvani stub Katskhi. U pitanju, je 40 – ak metara visok krečnjački stub koji se izdiže usred poljane nadomak Chiature, a na kome se nalazi manastir koji je najverovatnije izgrađen tokom Srednjeg veka. Da bismo izbliza videli Katskhi, morali smo da pređemo jedan kilometar pešice po snegu dubokom do kolena (taksijem smo stigli dokle je bilo moguće), ali prizor je bio vredan žrtve. Mrak je polako padao i stub je bio potpuno osvetljen, a čovek koji je u “dvorištu” prodavao suvenire na lošem ruskom (koji je parirao mom lošem ruskom), objasnio nam je da u manastiru živi jedan monah. Dalje informacije o njegovom načinu života, iako smo želeli, nismo uspeli da dobijemo jer je jezička barijera bila isuviše velika...

Stub Katskhi

Stub Katskhi u sumrak

Hvala na čitanju mog prvog bloga i ujedno prvog dela fantastične priče o Gruziji. Za koji dan vraćam se sa drugim delom preporuka šta i kako raditi u ovoj prelepoj zemlji.

Ukoliko vam se ovaj post čini interesantnim ili imate bolo kakvu sugestiju/kritiku na način njegovog pisanja, zamolila bih vas da mi date do znanja kako bi ovaj blog bio poboljšan u budućnosti. 

Svako dobro,

Aleksandra