Translate

Ознаке

Приказивање постова са ознаком Na temu života. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Na temu života. Прикажи све постове

недеља, 16. април 2017.

Uskršnje priče

Hristos Vaskrse! Nadam se da u sreći i zdravlju provodite Uskrs.

Ko god me imalo poznaje, taj dobro zna koliko se radujem Uskrsu. Nisam neki vernik, ne idem u crkvu, postim maksimalno dva dana godišnje i generalno sam ne previše zainteresovana da verujem u nešto što ne vidim, no Uskrs je za mene baš poseban dan. To je praznik (zajedno sa našom krsnom slavom) za koji me vežu najlepša sećanja iz detinjstva i kome se i dan danas radujem kao kada sam bila mala.
Naša mama je imala mnogo smisla da praznike učini lepima. Ne znam koliko ste vi upražnjavali (ili upražnjavate) taj običaj, ali ona nas je kao male navikla da dan pred Uskrs napravimo takozvana „gnezda“ (što su zapravo bile obične kartonske kutije u koje smo moj brat i ja stavljali travu i ukrašavali ih cvećem) verujući da tokom Uskršnje noći zec dolazi u našu kuću i ostavlja nam slatkiše i čokoladna jaja. Logično, taj zec je bila ona, ali je bila neverovatno vešta da slatkiše ubaci u gnezda dok mi zaista spavamo, te mi godinama nismo uspevali (tj. bar ja nisam) da shvatimo da zec ne postoji. Sada kada razmišljam o tome, jako mi je smešno, jer se, na primer, ne sećam da sam ikada verovala u Deda Mraza dok sam za Uskršnjeg zeca dugo mogla bukvalno da potpišem da zaista postoji! :D Čak se sećam da je moj tata tokom hladnih zimskih noći često govorio „Noćas će i zec mater tražiti“ i da sam ja uvek mislila da je taj zec koji traži mamu isti onaj zec koji meni donosi čokoladna jaja za Uskrs. Bilo kako bilo, svake godine dan pred Uskrs, ja i brat smo izlazili na livadu da beremo cveće i trpamo ga u gnezdo. Omiljena biljka za ukrašavanje gnezda mi je bio onaj žuti žbun što raste svukuda (obično oko Uskrsa procveta), a bila sam relativno nesrećna u onim godinama kada je Uskrs padao kasnije pa je žuti žbun tada već bio uveliko zelen. I dan danas kad vidim taj žbun (vegetacija u severnoj Italiji je slična onoj u Vojvodini, pa ga i ovde vidim svakog proleća), seti me na Uskrs i Uskršnja gnezda.
Ukoliko već niste shvatili o kom se žbunu radi, to je ovaj :)
Elem, osim ideje da tokom noći dolazi zec, radovali smo se i poklonima koje nam je za Uskrs donosio. Uvek su tu bila kojekakva čokoladna jaja upakovana u one šarene papire, čokoladni zečevi, zatim Kinder jaja ( svi znamo koliko su bila skupa! ), a sećam se da smo jedne godine bili naročiti srećnici jer smo i brat i ja dobili po jednog velikog čokoladnog zeca koji vozi auto. Ti ogromni zečevi u automobilima bili su upakovani u providne kutije i jeli smo ih danima posle Ukrsa. Verujem da je nam je oboma to jedno od najupečatljivijih uspomena na detinjstvo.
Što se tiče farbanja jaja, opet je mama bila glavna za taj posao. Imala je jako puno volje da ih umotava u čarape sa listićima i travom i uvek su ispadala super kul. Meni i bratu je sam posao umotavanja i bojenja bio manje zanimljiv, ali smo ih gotivili kad su bila već ofarbana! Sećam se da je mama svake godine farbala desetine i desetine jaja, verovatno zato što smo mi bili mali i što nas je samo interesovalo da ih izlupamo. Danas kad farbam, ofarbam u vrh glave dvadeset jaja a ne znam ni toliko šta će mi, ali sam apsolutno zagrejana da ih farbam milion jednom kad budem imala decu.
Jedno od mojih omiljenih jaja ove godine
Godine su prošle, a Uskršnji scenario se promenio. Ovo je već treći Uskrs koji ne provodim u Srbiji, ali se svake godine trudim da ofarbam jaja a čak i napravim gnezdo. Mislim da sada to najviše radim iz razloga što mi je način na koji se Uskrs slavi u Italiji pomalo tup i što hoću da pokažem kako se kod nas praznuje na mnogo lepši način. Kao ni za Božić, Italijani ni za Uskrs nemaju neku naročitu tradiciju. Jaja, generalno, ne farbaju već kupe veliko čokoladno jaje u supermarketu, to se stavi na Uskršnju trpezu i tu se priča završava. Nema lupanja jaja, nema kuvane šunke i nema mladog luka – čista tuga što se mene tiče. Moj momak nije ni znao šta je gnezdo dok ga ja nisam naučila da treba svake godine on da glumi zeca. I svake godine mu danima pred Uskrs ponavljam da ću napraviti gnezdo i da očekujem da u njemu ujutru bude nešto čokoladno, a onda se on ne seti do poslednjeg momenta da treba nešto da kupi pa se polomi tražeći bio šta u supermarketu veče uoči Uskrsa.
Kako farbam jaja u Italiji? Odgovor je – kako uspem. Boje za jaja nisam nikad pronalazila tako da ih bojim prirodnim putem. Prošle dve godine sam se dosta oslanjala na recepte s interneta, mada sam za dosta njih otkrila da su baš loši. Tipa, savetuju kurkumu za žutu boju (a jaje postane jedva žuto posle milion godina provedenog u žutoj vodi), spanać za zelenu (isto promašaj), cveklu za crvenu.  Jedina stvar koja pali u 100% slučajeva je lukovina! I logično da u parku uvek naskupljam deteline i ostalih travčica koje lepo izgledaju pa pre lukovine motam jaja u čarape.
Ove godine sam isprobala cveklu kao recept za crvenu boju i razočarala se jer su jaja postala jedva vidljivo žuta. Takođe, po prvi put sam kupila i plavu boju za kolače i efekat je bio onako – niti jako dobar niti jako loš. Ono što mi je bio najveći hit ovoga puta su bela jaja koja sam šarala bojicama, lakom za nokte i šarenim selotepom. Ukoliko niste probali da napravite bela jaja, recept je da u šerpu stavite jednaku količinu vode i sirćeta, a kada ova smesa provri, stavite unutra jaja i kuvate ih 15minuta. Na ovaj način, ljuska potpuno pobeli, a onda možete da šarate jaja kako želite.
Sledeće godine planiram da isprobam dekupaž tehniku za farbanje jaja. Do tada, zadovoljna sam ovim ovogodišnjim:
Prva tura ovogodišnjih jaja
Druga tura ovogodišnjih jaja



Šta su vas naučili o Uskrsu kada ste bili mali? Da li ste tome naučili svou decu ili planirate da to uradite? J
Srećan vam praznik,

Aleksandra

недеља, 9. април 2017.

Svako je predsednik sopstvene države

Zdravo svima! Da li ste se setili da se umijete cvećem ovog jutra?
Prošle nedelje post je izostao. Nisam bila kod kuće tokom vikenda, a radna nedelja koja mu je prethodila nije mi dozvolila da išta napišem, tako da sam sama sebi definisala izostanak posta kao „predizbornu tišinu“. Ipak, iako nisam bila u standardnom okruženju tog 2. aprila, pažljivo sam pratila statistiku predsedničkih izbora, a obzirom da sam veliki ljubitelj društvenih mreža, i komentare mojih fb prijatelja na zbivanja tokom tog dana, a i tokom predstojećh nekoliko dana. Otuda danas par reči o izborima. Kažem par, jer više od toga ne zaslužuju.
Generalno, smatram da su izbori precenjeni. Iako, naravno, stojim iza toga da na glasanje apsolutno treba izaći ma koliko nemali volje za politička prenemaganja niti nade da će baš vaš glas nešto da promeni, mislim da su očekivanja koja imamo svaki put kada se nešto bira mnogo viša nego što realnost može da iznedri. Deluje mi (a o tome pričam iz sopstvene perspektive) da ljudi otprilike razmišljaju ovako:  „Evo danas će da se izglasa nova vlast, pa će od sutra sve da se promeni iz korena i da nam bude bolje“. Uzrokovane zrnom nade što je preostala posle silnih godina lošeg života, ovakve misli su prirodne, no mislim da su one suviše daleko od onog što zaista može da se uradi.
Naša je zemlja istorijski u problemima. U poslednjih par desetina godina, imali smo ratove, svađe, gubljenja teritorije, propadanje društvenih sistema, propadanje fabrika, korupciju u svim slojevima svega što još stoji na nogama i šta sve već ne. Van svega toga, mi Srbi imamo i interesantan mentalni sklop: mnogo smo pametni i svi znamo šta je rešenje za naše nedaće, ali smo i „pljuvači“ po prirodi pa sve i da nam se ponudi baš to naše rešenje nama iz nekog razloga ipak neće valjati. Nikome od nas glasača nije tačno jasno kako nam funkcioniše državni aparat, a svako od nas misli da baš on zna najbolje kako bi se sve moglo rešiti. Pa nije da čovek mora biti veliki genije pa da shvati da para nema ni od korova te da treba naći načine da se iste sliju u državu, no, drugari, genije treba biti da bi se shvatilo kako, a da ne spominjem da svaka nova vlast u Srbiji, bila nova ili stara, ne kreće od nule nego od apsolutne nule tako da se ne treba mnogo ložiti na priče da će od sutra biti bolje, jer neće pošto to realno nije moguće.
Jedina stvar koja može da bude bolja već od sutra smo mi sami. Strašno je svoje nade, očekivanja i veru u uspeh vezivati za vlast u zemlji u kojoj živimo jer to je, iako bitan,  samo jedan spoljašnji faktor koji na ono što se zbiva u nama samima ne mora da utiče.
Vlast ne može da nam oduzme obrazovanje. Jeste, škole i fakulteti su nam ovakvi ili onakvi, ali ako smo već dovoljno inteligentni da smo to uspeli da shvatimo, onda smo valjda i da umemo stvar u svoje ruke i probamo više i sami da učimo, ako za tim uviđamo potrebu. Vlast ti neće oduzeti biblioteku ako već nemaš pare za internet, a ako imaš pare za internet, onda imaš milion načina za usavršavanje u oblastima koje ti se dopadaju ili koje smatraš profitabilnim.
Vlast ne može da ti oduzme zdravlje, ono pripada samo tebi. Da, zdravstveni sistem je loš, ali tu dolazimo kad je isto već narušeno. Ako ste se probudili i nemate tegobe, vi ste već srećniji od mnogo ljudi na ovom svetu. Ovo jeste kliše, no zdravlje je možda jedina stvar koja je zaista ali zaista bitna. Vaše je da čuvate sopstveno fizičko i mentalno zdravlje, Vučić je tu bez ikakvih snaga. :D  Kontrolišite stanje svog organizma jednom godišnje, nađite mesta gde se to može uraditi sa manje para ako ih već nemate, svesno zakažite 6 meseci unapred ako već treba da se zakazuje. Osvrnite se na prirodu koja je besplatan i neograničen resurs: parkovi za šetnju ili trčanje su besplatni, sjaj sunca i zelenilo trave vam niko ne može oduzeti, izađite napolje i udahnite svež vazduh!
Vlast ne može da ti donese svest o sopstvenim mogućnostima. Uvek sam smatrala da su ljudi koji su uspeli da shvate „dokle mogu da dobace“ i to na pravi način primenili najsrećniji ljudi na svetu (kao banalan primer mi uvek pada na pamet kafe kuvarica iz moje firme koja uvek dočekuje sa osmehom nas visoko školovane i istresirane radnike koji ničim nismo zadovoljni jer mislimo da uvek može bolje, a ona je tako srećna sa ono malo što ima i baš je briga što može bolje kad je ona ovako mirna i srećna). Sedi sa sobom i razmisli o svojim ciljevima, šta su stvari koje treba da popraviš da bi bio zadovoljniji i kreni da deluješ. Ako misliš da je tvoj domet i sreća u tome da konobarišeš u nekom kafiću onda pronađi mesto koje ti odgovara, ako misliš da si rođen za direktora a eto sistem je truo i ne dozvoljava ti da to postaneš, a ti kreni da radiš prvo za 20 hiljada a u međuvremenu traži načine da postaneš to što želiš. Ako misliš da je sistem truo u bilo kom slučaju onda nađi način da iz njega izađeš, ne sedi nad njim i ne oplakuj ga, jer sistem ima svo vreme ovog sveta a tvoje prolazi. Nemoj da buljiš u tv misleći kako je sve teško i kako nikada ništa nećeš postići jer možeš postići sve što želiš ukoliko za to imaš pravi plan, a pravi plan se niti kuje niti ostvaruje ispred televizora. Izađi i kreni nešto da radiš, ne tapkaj umestu jer to je jedino što te može ubiti.
Vlast ne može da ti donese porodicu, prijatelje, ljubav. To je ono što imaš i stičeš sam. Sve uspomene koje nosiš sa sobom kao i verovatno 80% stvari koje te čine srećnim u životu vezane su za ljude i situacije a ne za tamo nekog predsednika ili premijera. Da li se ja sećam ko je bio predsednik Vlade te godine kad nam je ćale kao malima svakog meseca davao platu od 50 dinara jer smo na svaka dva sata išli u kiosk koji je držao da vidimo da li fali nešto od robe, kad smo ja i moja najbolja drugarica imale modre noge od glupog kliska na  ekskurziji na Kopaoniku (kakva zabava za sirotinju! :D ), kad sam lumpovala do 5 ujutru na Zakintosu, ili kad sam prošetala na Keju sa tamo nekim dečkom koji mi se u tom momentu sviđao? Naravno da ne, jer koga je tada bolelo uvo za vlast?
Što se osnivanja porodice tiče, imala sam prilike da čujem izvanredno besmislene izjave ljudi mojih godina kako eto ne žele da imaju decu ukoliko ne mogu da im pruže normalan život. Pa čekaj, da li to znači da treba sebe da lišiš sreće da imaš dete (uz pretpostavku da je to tvoja sreća) jer eto zemlja je propala i normalnog posla nema? Izađi iz zemlje ako ti se ne dopada, radi 2 bezveze posla da bi zaradio kao za jedan normalan, idi i deluj umesto što po sav dan protestuješ zbog vlasti za koju ne znaš ni da li je možda već na dobrom putu da nešto postigne, jer si ti bio za „one druge“ za koje ne znaš da navedeš 10 dobrih strana ali su ti dobri jer su opozicija. Iskulirajte od političkih ideja, ljudi! Malo je vizionara koji menjaju svet a verovatnoća da ste to baš vi je još manja, zato se posvetite onome što ima smisla, a ima smisla da ostvarite sebe i svoju porodicu, nezavisno od toga ko je na vlasti.
Na kraju svega, vlast ne može da ti oduzme ovaj momenat u kome živiš. Živi ga zato punim plućima, ne razmišljaj previše o onome što je bilo juče,  ne prevrći dijaloge iz prošlosti po milioniti put, ne oplakuj one koji su iskoračili iz tvog života jer im tu verovatno i nije bilo mesto. Ne misli puno ni na ono što će biti sutra. Imaj ciljeve, ali ne daj da ti sutra definiše danas, jer danas je ono što sigurno poseduješ a sutra će se desiti ili neće. 
Sa ovom mišlju vas ostavljam da imate lepo nedeljno popodne. Zar nije, uostalom, divota što se ono dešava svakih sedam dana?
Do sledećeg posta,


Aleksandra


недеља, 26. фебруар 2017.

Bolje da misle da imaš, nego da znaju da nemaš

Dobar dan!

Ne znam da li se vama ikada desilo da u nekim sasvim neobaveznim konverzacijama sa ljudima čujete tako neke priče koje vam se urežu u sećanje pa ih posle prepričavate kad god za to naiđe pogodna prilika. Meni jeste mnogo puta i postoji (barem) nekoliko priča koje sa radošću pričam jer znam da im je pouka vrlo interesantna, a pogotovo da do detalja opisuju razne stvari u životu. Danas, evo, odlučujem, da neke od tih priča (barem one kojih sam uspela da se prisetim ovih dana) prenesem i na blog, a one druge kojih se nisam setila ću vam ispričati kad za to dođe pogodna situacija. :)

1. Jednom prilikom sam otišla kod babe na ručak i tamo sam srela njenog druga koji je čest posetilac penzionerskih žurki. Ostao je rano bez žene, podigao decu, pa šta će čovek, red je da se i on zabavi. Ipak, objasnio mi je da čak ni na penzionerskim žurkama nije tako lako pronaći društvo. „Znaš, dete, na jednoj penzionerskoj zabavi odnos baba i deda je otprilike 100:5. I ti ćeš sad misliti da sam ja srećan što na mene ide otprilike 20 baba, ali ne znaš da su većina tih baba baš babe u pravom smislu – proširene vene, oronule, stare, kičma kriva, ma ne možeš ih očima gledati. Nekad, istina, pojavi se neka malo negovanija baba i ja tada obično pozovem na ples, malo popričam, da vidim šta se može očekivati... Međutim, niko nije naivan, pa one odmah krenu sa pitanjima tipa gde si radio, čime ti se bave deca, gde žive i sve tako kao kiša oko Kragujevca, a zanima ih samo jedno: Kolika ti je penzija? Tu ja, normalno, šta ću, nemam kud, pa slažem lepo da sam radio u Naftagasu, da su mi deca zbrinuta i zaposlena iako je jedan na birou a drugi se bori s propalim biznisom, da živim sam odvojeno od njih... I eto, ona je na kraju sva ponosna jer baš nju muva dobrostojeći deda, a ja sam ućario da plešem sa najboljom ribom. Tako da, dete moje, istinu uvek izbegni, istina se nigde ne ceni.“ 

2. Jednom u toku faksa svideo mi se neki dečko međutim posle tri četiri poruke bilo je jasno da je lik baš težak mamlaz. Ja sam u tom momentu, jasno, pala u klasični ženski očaj tipa „Svi su isti, nikad nikog neću naći, jadna ja“ i na tu temu, te sam otišla kod mog dobrog starog psihologa zvanog Duška (hahaha, eto i tebe u tekstu J ). Onda smo mi tako pričale i pričale (da napomenem samo da se ja više uopšte ne sećam ko je taj lik bio, ali žene ne bi bile žene da čak i najobičniju budalaštinu ne pretresaju satima) pa kad sam ja krenula sa standardnom kuknjavom i očekivanjem da mi ona kao starija i s malo više iskustva kaže nešto pametno ona je rekla ovako: „Znaš, Sandra, kroz život će ti proći gomila kojekakvih likova, ne samo muških nego uopšte. Ti ćeš misliti da su oni ovakvi ili onakvi, oni će dolaziti i odlaziti, a ti ćeš preko njih upoznavati sebe. Svaki put kada raskineš neku vezu, biće to zato što si otkrila nešto novo o sebi zbog čega ti osoba koju ostavljaš više ne odgovara. Na kraju, posle dosta vremena, konačno ćeš sebe poznavati dovoljno dobro da potpuno shvatiš šta želiš a šta ne želiš, kako od života tako od osobe koju imaš kraj sebe. Tada, kada konačno upoznaš sebe, naići će i onaj pravi.“ 

3. Ovo je priča o mojoj tetki koja godinama pati od strašnih migrena. Jednostavno, kad joj se desi, a desi se relativno često, ona padne u krevet i ne može nikuda po nekoliko dana. Kao i svaka normalna osoba, ona se više puta obraćala lekarima objašnjavajući probleme koje ima, radila analize, no problem je bio taj što analize nikada zapravo nisu ukazivale ni na jedan konkretan problem, te lekari (gle čuda!) nisu uspevali da odgonetnu o kom se uzroku radi pa normalno nisu znali ni šta treba da leče da bi je oslobodili od migrene. Jednom prilikom je tako, lutajući od jednog do drugog, moja tetka naišla na jednog vrlo raspoloženog lekara. Kada mu je objasnila čitavu svoju muku on joj je rekao ovako: „ Zbog čega se ti, ženo, zapravo nerviraš? Pa eto vidiš i sama da su ti rezultati dobri, znači sve je u redu, živa si i živećeš još. Boli te glava, istina, ali to je samo bol, izdržiš tih nekoliko dana koliko te bolji a posle si opet dobro. Ima stvari koje samo bolje, ali od njih se ne umire, zato se vrati kući i živi život!“

4. Od pre ravno 11 dana, ja više nisam student. Diplomirala sam konačno, a pošto radim već uveliko, sve što mi je ta diploma donela je otprilike da kad uveče ostanem duže u kancelariji ne moram da se žderem što nisam učila za ispite. Ipak, mnogo je ljudi koji završavaju fakultete u momentu kada još nisu našli pravi posao (pravi jednako ne berba malina, rad na benzinskoj, konobarisanje u kafiću ili deljenje letaka), a jedan od takvih pre dosta godina bio je i moj kolega s posla Serđo. Obzirom da je 8 godina stariji od mene, da već ima dobar broj godina radnog iskustva i da ga je isto već 100 puta smorilo on mi je proces diplomiranja objasnio na jedan vrlo slikovit način: „ Znaš, čitava ta priča oko diplomiranja, za one koji nisu još počeli da rade, samo je uvod u poslovni svet. Jer i na poslu je sve isto kao kada pišeš završni rad: Daju ti neki zadatak, ti se mučiš danima da ga odradiš kao svet, prevrneš sve moguće da nađeš informacije, uložiš vreme, trud, živce u sve to, a na kraju kad završiš i prezentuješ šta si uradio, ako za to uopšte bude prilike, shvatiš da to nikoga zapravo nikada i nije interesovalo. „

5. Ovo uopšte nije priča, ovo je životna filozofija jedne meni veoma bliske osobe. Ona glasi Bolje da misle da imaš, nego da znaju da nemaš. „Nemoj, znači, da zastaješ na ulici i kukaš nad problemima kad te neko pita kako si. Većina ljudi ti neće ili ne može pomoći, a većini te većine biće drago da čuju da ti nije dobro. Ti zato reci da si dobro i teraj dalje, svakako tvoje probleme niko sem tebe neće rešiti. Počnu li drugi shvatati da ti nije dobro iz ovog ili onog razloga, neće te više niko zarezivati ni za šta, a ovako kad veruju da nešto imaš i nešto možeš, mogu te ne voleti, ali će te bar donekle poštovati.“

Nadam se da su vas ovih 5 priča, ako ništa drugo, barem nasmejale, a ako su vas pritom i imalo dale na razmišljanje, onda sam još srećnija. Daleko od toga da mislim da su sve ove pouke primenljive na celokupan život, no složićete se da ima mnogo situacija u kojima one „rade posao“.
Ukoliko vas ovaj post podstakne na komentarisanje, zamolila bih vas da vaš komentar ostavite ispod samog teksta kako bi isti postao još konstruktivniji. J
Dobra vam nedelja!




недеља, 19. фебруар 2017.

Da li Žabari stvarno jedu žabe?

Zdravo!
I ove nedelje, kao i većinom prethodnih, biram jednu nasumičnu temu. Mada, kad bolje razmislim, nasumičan možda i nije odgovarajući pridev u ovom slučaju, obzirom da je ovde gde trenutno živim hrana sve sem tamo neke leve teme. Pričamo, dakle, o tome šta se zaista jede u Italiji. 
Iako sam ja po pitanju hrane vrlo jednostavna osoba (nisam nikakav gurman i bukvalno mi je svejedno šta ću da jedem), shvatam sa godinama da su među stvarima koje najviše mrzim da objašnjavam sledeće:
U Srbiji:
  • Zašto Italijani toliko jedu pastu (to je sirotinjsko jelo; garant su svi oni tamo debeli; to njihovo testo nema nikakvog ukusa; kakva je to ishrana bez „kašike“ itd)
  • Da pica u Tangu u Bačkom Jarku nije bolja od one što su jeli kad su bili u Firenci
  • Da postoje ljudi koji vole artičoke i bosiljak

U Italiji:
  • Zašto moj tata i kad samo uzme da prezalogaji uspe da pojede pola table slanine jer eto
  • Zašto mi u Srbiji pečemo u istoj masti više puta i zašto uopšte koristimo mast
  • Zašto se u Srbiji jedu jaja sa slaninom za doručak

Pitanja kao što vidite ima na pretek, pa hajde da počnem da rešavam barem prvi deo problema (drugi ću ako krenem da prevodim tekstove na italijanski).
Doručak u Italiji je samo, jedino i isključivo sladak. Uglavnom je u pitanju omanji kroasan ili nekoliko biskvita u kombinaciji sa kafom. Biskvita u italijanskim supermarketima imate kakvih vam duša ište i Italijani su vrlo ponosni na raznolikost koja se nudi i kako svake nedelje mogu da menjaju doručak (kao da umesto slanine u jaja ne može da se stavi tipa luk ili šunka ili šta god...). Što se kafe tiče, tu su bez premca. Lično mi je omiljeni kapućino zato što konobari u mleku iscrtavaju divne oblike i ova kafa je savršenstvo i za gledati i za piti. Tu su još espreso, makijato itd – njih svi već poznajemo. 
Kafa u Italiji
Što se ručka tiče, vrlo je jasno - jede se pasta. Nije naravno pravilo, može to biti i rižoto, ili tanjir paste u kombinaciji s tanjirom mesa/krompira, no manje više možete zamisliti da je pasta za njih ono što su supe i čorbe za nas. Koliko god vi ne cenili testo, ipak, morate shvatiti da ga Italijani naprave tako da ono stvarno dobije na smislu. Imaju milion vrsta paste i više od milion vrsta preliva. Najrasprostranjeniji je verovatno onaj najjednostavniji – preliv od paradajza (salsa di pomodoro) koji se jednostavno pravi tako što ubacite sitne parčiće paradajza u tiganj, začinite po volji i ostavite 10-15 min da paradajz pusti sok. Drugi vrlo jednostavan recept koji mi je u poslednje vreme omiljeni je kada sa uljem pomešate ljutu papričicu i beli luk u začinu i time prelijete pastu. Tu su naravno i za nijansu komplikovanije stvari – kao što su bolonjeze sos, karbonara (za njih ste opet, verujem, čuli) i još milion varijacija na temu. Italijanska pasta je uvek prelivena sitno rendanim parmezanom koji se u kesicama kupuje u supermarketima i ne treba ne imati ga kod kuće ukoliko zovete Italijana na ručak. Količina paste koja se smatra dovoljnom za obrok jedne osobe je 80g ukoliko je ona praćena npr. mesom ili ribom, ili nešto više ako se jede sama.


Pasta sa komadićima paradajza i parmezanom
Kao što već rekoh, pasta nije jedina opcija za ručak (jedu se najnormalnije i meso, krompir, povrće, riža), ali je nekako najčešća. I verujte mi da ima mnogo smisla, jer prvo što je potrebno baš malo vremena za napraviti je, drugo što postoji toliko jednostavnih recepata da napravite dobru pastu, a treće jer je pasta kada je Italijani naprave zaista, ali zaista ukusna. Jedna velika vrlina kupovne paste u Italiji (što u Srbiji nažalost nije tako) je ta što na kesici uvek piše tačan broj minuta koliko je pastu potrebno kuvati od momenta kada je stavite u usoljenu ključalu vodu. Ja sam nekoliko puta pokušavala da napravim italijanske obroke sa srpskim kupovnim testom i dešavalo mi se da jednostavno ne znam kada treba da isključim vatru jer poštujući minutažu koja piše na kesici vidim da mi testo ostane živo, a opet nemam baš volju ni da prekuvam....
Pređimo sada na temu večere. Bitne karakteristike italijanske večere su da se jede relativno kasno (za njih je sasvim normalno da se večera oko 21h, ali nije isključeno ni da kad se skuplja neko društvo to bude i kasnije), zatim da se jede puno (cela pica je sasvim ok, ili tanjir testa u kombinaciji sa još nečim, itd.) kao i da se jako često jede po restoranima. Za razliku od nas u Srbiji koji restoran otprilike nismo videli ni na razglednici, u Italiji je to najnormalnija stvar na svetu (rekla bih da je to samo donekle odraz boljeg materijalnog stanja, jer mislim da mi Srbi i sa više para u džepu ne bismo počeli mnogo da praktikujemo odlaske u restorane, jer mi nekako imamo drukčije ideje o hedonizmu.....). Najobičnija vrsta večere u restoranu je naravno pica. Ta pica koja se služi u Italiji nikako nije ono što vi smatrate picom. Jer za vas pica bez pola frižidera na njoj nije pica, dok se u Italiji pica pravi od najtanjeg testa i sa samo nekoliko sastojaka. 

Najpoznatija italijanska pica je margerita koja se pravi od mocarela sira, paradajza i bosiljka i koja je apsolutno preukusna! Još jedna česta pica je marinara, na koju se stavljaju paradajz, beli luk, ulje i origano. Meni je ideja marinare jako dobra, no nikada se zapravo nisam osmelila da je naručim, prvenstveno zbog belog luka odgore. J Postoje još i razne druge vrste pice, no ono što bi trebalo da ste već shvatili jeste da koncept pice u Italiji nije isto što i koncept pice u Srbiji. Dakle, testo je jako tanko i odgore su samo nekoliko (smislenih) sastojaka a ne sve ono što vam padne na pamet. Picu napravljenu na italijanski način može pojesti jedna osoba za večeru jer je ona mnogo laganija od naše. Takođe, kečap i majonez ne postoje kao prelivi. Štaviše, kečap je u Italiji smatran „industrijskim smećem“ i skoro da se uopšte ne koristi (moj momak se ljuti kad ga ja kupim, mada sam i ja skoro pa skroz prestala da ga koristim) već je zamenjen sokom od paradajza, a ideja o majonezu na pici Italijane zasmejava.


Salsiccia e Friarielli 
Margherita (dole) & Calabrese (gore)
Kao i u slučaju ručka, pica nije jedina opcija za večeru, no za opšte obrazovanje o italijanskoj ishrani, verujem da sam vam već dala dovoljno podataka.
Za sve vas koji se pitate – Italijani uopšte nisu debeli iako jedu picu i pastu. Verovatno je to zato što su pica i pasta kakve se prave ovde mnogo drukčije od našeg pojma o njima. Takođe, izuzev par vrsta čorbi koje uopšte nisu rasprostranjene kao kod nas, ništa se ne jede kašikom i oni ipak uspevaju da vare ono što pojedu (i redovno obavljaju fiziološke potrebe, iako se dosta mojih tetaka pitalo kako je to moguće). Dakle, prava italijanska ishrana je mnogo zdravija nego što je mi zamišljamo, mnogo smislena, brza za spremanje i svedena po pitanju sastojaka. Ponavljam sada i ono što sam već rekla mnogima – pica koju jedemo u Srbiji je dobra, no to nije prava pica, to je ono u šta smo mi izvornu picu pretvorili da bi se svidela nama. Zato nemojte kuditi italijansku picu jer je vrlo moguće da o njoj nemate nikakvo predznanje. J
Na kraju, konačno i odgovor na pitanje iz naslova. Ne, Italijani ne jedu žabe. Zapravo, oni smatraju da je naša greška što ih zovemo žabarima, jer su oni pravi koji zaista jedu žabe u stvari Francuzi. Većina ljudi u Italiji nikada u životu nije probala žabe ili jeste na nekoj egzotičnoj destinaciji boga pitaj gde u svetu. A da li Francuzi stvarno jedu žabe, neka posvedoči neko drugi ili ću ja ako ikad budem živela u Francuskoj. 

недеља, 12. фебруар 2017.

Pismo Premijeru

Zdravo svima i dobra vam nedelja!
Danas, iskreno govoreći, nisam imala u planu da izađem sa novim postom (zbog obaveza u nedelji koja predstoji), no obzirom da je ovaj moj novopečeni hobi dobio baš dosta pohvala i da mi je nekoliko osoba reklo kako im moji tekstovi lepo „legnu“ uz nedeljnu kafu, odlučih da ipak nešto objavim.
Ovoga puta, ponovo, neće to biti klasičan tekst već objavljujem mejl koji sam pre dve i po godine poslala na adresu predsednika Vlade.
Naime, te 2014.godine, kao što sam u nekom od prethodnih postova pomenula, završavala sam master studije u Novom Sadu i negde pred kraj istih dobila sam mogućnost da upišem još jedan master (na drugačiju temu) u Italiji. Epilog priče mnogi već znate, uspela sam da odem i u Milanu živim od septembra 2014. godine, no koliko je patnje trebalo da to realizujem većina vas ne zna. Tako da, za sve one koji su nekada bili u situaciji da odu u inostranstvo, traže pomoć od bilo koga ili ne daj bože od države, evo tog famoznog mejla na koji, jasno vam je, nikada nisam dobila odgovor:


06.08.2014.
Postovani,
unapred se izvinjavam na oduzetom vremenu onome ko bude citao moj mejl.
Pisem vam sa idejom da prezentujem situaciju u kojoj se nalazim, ne toliko iz razloga sto trazim pomoc, vec da skrenem paznju na to sa kakvim se problemima mladi ljudi ove zemlje susrecu, i da vas,nadam se, podstaknem na resavanje  istih, kada i ako na njih dodje red.
Naime, student sam 5.godine Primenjene matematike na Prirodno-matematickom fakultetu u Novom Sadu, zavrsavam fakultet u roku i uskoro cu da odbranim master rad. U maju ove godine stiglo mi je obavestenje italijanskog univerziteta Universita' Cattolica del Sacro Cuore da mi je odobrena stipendija za jos jedne master studije na temu Bankarstva i Finansija. Stipendija koja mi je dodeljena pokriva polovinu skolarine, a posto sam smatrana za jednog od najboljih kandidata na internacionalnom nivou odobren mi je i smestaj u Milanu, gde se Univerzitet na kom cu studirati nalazi.
Stipendija koja mi je dodeljena je maksimum koji sam od tog Univerziteta mogla da dobijem,a kako ovu priliku za nastavak studija smatram neprocenjivom za dalji razvoj mnogih svojih kvaliteta, odlucila sam da u Italiju odem. Osnovna prepreka mi je naravno nedostatak novca za drugu polovinu skolarine i zivot u Milanu. Postoji mogucnost da dobijem 2 stipendije koje mi sve to mogu pokriti,medjutim kako cu o tome da li su mi odobrene znati tek kroz par meseci, potrebna mi je pocetna suma od recimo, 3 do 4 hiljade evra kako bih u Milanu mogla boraviti dok mi stipendije ne legnu na racun. Kako tu pocetnu sumu moja porodica nije u mogucnosti da obezbedi, moja je ideja bila da se obratim firmama, bankama, opstini Temerin iz koje sam, Pokrajinskim Sekretarijatima u Novom Sadu kako bih eventualno dobila neku donaciju koja bi mi pomogla. 
Poslala sam svoju molbu zajedno sa dokumentacijom o svojim dosadasnjim dostignucima i pozivnim pismom za Italiju na nebrojeno mnogo adresa, izmedju ostalog mnogim bankama koje posluju u nasoj zemlji, firmama poput NIS-a, Polimarka,Tarketta, Yuco hemije iz Backog Jarka (mesta gde zivim). Niko mi nije odgovorio potvrdno,a cak od mnogih nisam ni dobila odgovor.  Pokusala sam i da trazim donaciju u zamenu za da jednog dana postanem radnik firme koja mi pomogne, opet se obracala bankama, NIS-u i opet sam bez ikakvog pozitivnog odgovora. Pokrajinski Sekretarijati ne finansiraju pojedince,a gde i postoji neka mogucnost za donaciju, moj trenutni fakultet (PMF Novi Sad) treba da konkurise za mene a oni se izjasnjavaju kao nekvalifikovani da kazu koliko cu ja biti dobar kandidat u Italiji,iako zavrsavam master studije sa prosekom 9.70. 
Vrlo se cesto desi i da mi firme odgovore da ne finansiraju pojedince vec iskljucivo projekte i organizacije. Da ne bude zabune - meni je jasno da se finansira ono sto je u okvirima teritorije i interesa nase zemlje, ono sto bi pozitivno doprinelo njenom prosperitetu i razvoju, ali zar uostalom i ja nisam neko ko tom prosperitetu moze pomoci? Sigurna sam da najveci broj srpskih studenata koji odlaze na skolovanje u inostranstvo zaista zeli da se vrati u Srbiju cak i u zamenu da samo pristojno zivi od svog rada, ali sa stavom kojim nas ova zemlja ispraca, tesko da ce neko pozeleti da se vrati. Prva sam oduvek bila optimisticna vezano za buducnost ove zemlje, ali su me tolika odbijanja za banalnu sumu od 3,4 hiljade evra, za koju sam cak ponudila i protivuslugu navela da zapadnem u ocaj i osecam se kao socijalni slucaj,a ne kao mlada i uspesna osoba koja samo zeli da stekne jos znanja kako bi direktno sebi,a indirektno drzavi Srbiji jednog dana opstanak ucinila laksim. Dovedena sam do toga da pomislim da ako ikako uspem da odem odavde, nikada se necu vratiti. A apsolutno sam uverena da nisam jedina koja je dovedena do ovog stadijuma.
Verujem da znate koliko je slucajeva slicnih meni u ovoj zemlji i koliko ce nasa privreda  tek da trpi posledice ovog masovnog osipanja mladih i skolovanih ljudi. Zasto kompanije ne bi mogle da pomazu studente i da posle ubiraju plodove njihovog znanja zaposljavajuci ih po njihovom povratku iz inostranstva? Zar tako ne bismo bili svi zadovoljniji i zar ne bismo lakse i brze isli u pozitivnom smeru? Samo kada bi nas ova zemlja ispratila normalo i pozitivno, vecina nas bi se vratila i pomogla joj. Svako  ulaganje u nas studente vratilo bi  se troduplo - znanjem, radom i zalaganjem koje smo spremni da  ponudimo kako bismo Srbiji uzvratili pomoc koju nam je ponudila onda kad nam je najvise trebalo. Zato apelujem na promene, i da se kroz nekoliko godina neko u mojoj situaciji ima kome obratiti.
Na kraju svega, jos jednom se izvinjavam za oduzeto vreme,ali se nadam da ce ovaj mejl,iako verovatno jedan u nizu problema pojedinaca ove zemlje, podstaci na razmisljanje, a pogotovo na delovanje kako bi se pomenuti problemi iole resili.
S postovanjem,
Aleksandra Radanovic

Bilo kako bilo, ja se zaista ustručavam što od pljuvanja države, to od pljuvanja premijera. Jasno je da milion stvari treba da se menja, ali to iako tema mejla iznad, nije osnovna poruka današnjeg posta.  
Niko od nas nema ništa od sedenja i pljuvanja na sistem jer nam takav kakav je ne omogućava ništa sem golog preživljavanja. Ono što možemo da uradimo jeste da se borimo sami za sebe, te da iz ove kolektivne bede (ne samo imovinske) uspemo izaći što manje ozleđeni. Bitno je samo shvatiti šta je dobro za nas same, pa učiniti sve da to ostvarimo. Uvek se sećam kad je moj brat bio mali i trenirao fudbal da mu je tata stalno govorio
Drugi mogu biti talentovaniji od tebe, ali se niko ne može truditi više od tebe.
Prevedimo samo reč talentovaniji u sintagmu „rođeni u boljim vremenima, bogatijim porodicama ili sa više mogućnosti“ i sve je jasno.
Kako sam ja na kraju otišla u Italiju? Pa, skupili smo nešto para da mogu da odem i odmah sam tamo krenula s borbom. Dve stipendije koje sam pomenula gore u mejlu u prvoj godini nisam dobila iz nekoliko razloga, no počela sam da radim kao bebisiterka čim sam se doselila ovde pa sam tako s mukom provela prvu godinu, a u drugoj sam uspela da dobijem i stipendije i bolji posao, tako da me je tada, blago reći, bog konačno pogledao.
Za tri dana branim master rad, a posao imam već godinu i po dana. Stvari su, dakle, nemoguće samo ako čekamo na premijera da ih reši. Ne možda zato što on to nužno ne može, već što nas Srba ipak ima nekoliko miliona, pa treba dugo čekati na red. J

недеља, 29. јануар 2017.

Tuga Visokog Obrazovanja u Srbiji

Dobrodošli na peti post na blogu. Ukoliko niste imali priliku da pročitate prethodne tekstove, pronađite ih u donjem desnom uglu stranice, ispod moje slike.
Ovoga puta, tema će biti visoko (fakultetsko) obrazovanje u Srbiji (mada za dve godine studija u Italiji nisam stekla nimalo bolje mišljenje o tome kako isto funkcioniše kod njih).  Želela bih, sada kad sam na samom kraju studija, da iskažem svoje mišljenje o svim ovim godinama koje su mi prošle u učenju i polaganju ispita, te da dam svoj komentar na sistem obrazovanja u kome sam studirala.

2009. godine upisala sam osnovne akademske studije. Sećam se kako sam, dok sam učila za ispite tokom prve godine, imala u glavi ideju kako sam ja eto u tom momentu bila samo na početku i kako je moje znanje bilo vrlo malo, no kako sam očekivala da ću na nekoj kasnijoj i ozbiljnijoj godini fakulteta u malom prstu držati sve ono znanje koje sam stekla. Tu moju misao možete protumačiti kako hoćete, da je bila previše naivna, previše ambiciozna ili jednostavno plod početničkog entuzijazma, no mogu vam reći da sam se kada su došle te ozbiljnije godine fakulteta osećala svakako samo ne onako kako sam maštala u prvoj godini.
Da ne bude zabune, ja sam zaista učila. Oblast koju sam studirala (a verovatno nijedna druga nauka) nije nešto što kada se probudiš usred noći nakon 10 godina znaš od reči do reči, no svesna sam da kada bih samo prelistala sveske koje sam ispisivala dok sam učila za bilo koji ispit ne bih imala nikakav problem da se vratim u materiju. Ipak, retrospektivno gledano, ja nisam zadovoljna onim što sam naučila i kako je sve to generalno izgledalo.
Zašto nisam?
Krenimo od početka. 95% predavanja koja sam pohađala izgledala su ovako: profesor dođe, priča satima, ispiše formule, ode. Ima li nas na tom predavanju deset ili pedeset, da li delujemo zainteresovano ili ne, da li se neko seća onoga što je rečeno prošli put, nikada se niko nije zapitao niti nas je išta pitao. Jasno, mi studenti nismo više bili osnovna škola da bi se neko brinuo o našem “zdravlju”, no količina nezainteresovanosti na koju smo nailazili bila je izvan bilo kog zdravorazumskog rezona. Vezano za takva predavanja, jedino bitno bilo je da postoji neko ko na njih konstantno ide (ili se ljudi smenjuju) da bi se na kraju imala kompletirana sveska iz koje bi se moglo učiti, obzirom da na masteru više nije bilo knjiga koje su predavanja pratila. U ogromnom broju slučajeva, nije bilo nikakvih projekata niti ikakvih bodovanja aktivnosti na predavanju (osim u prvoj godini), već smo imali pismeni i usmeni deo ispita na kraju semestra (uz eventualno jedan neobavezni kolokvijum u toku semestra koji je služio da bismo dobili dodatne bodove).
Kako smo učili za ispite? Kako smo znali i umeli. Oslanjali smo se na slabo varljive sveske sa predavanja, koje su često bile napisane bez početka i kraja, skakale s pojma na pojam, i tako u krug. Lično, znala sam danima sedeti, dešifrovati i tražiti konekciju između napisanog, koristila videe na Youtube-u, kojekakve naučne papire, samo da izvučem živu glavu na tom ispitu. I polagala sam, svaki put. Prolazio je takav način učenja. Polagale su i moje kolege, bila je to izuzetno inteligentna grupa ljudi, svako je pronašao svoj način da nauči. Nauči, jer nije bio naučen.

Gde su za to vreme bili profesori? Kako je napisano gore, odrađivali su svoja predavanja, a u ostatku vremena se borili za stolice (bilo je tipično za profesore mog smera) ili bilo šta drugo čija je korelacija sa njihovim ispitima bila nula. Mi smo bili prepušteni samo sebi, pokušavajući da u tri nedelje pred ispit nagruvamo semestar. Da, reći ćete, bili ste kampanjci, mogli ste krenuti i ranije, ali ja dajem primer jednog ispita, a bilo ih je četiri pet po semestru, a na kraju krajeva, možda smo i mogli krenuti ranije ali neke velike vajde od toga nije bilo, a i imali smo 20 godina, pa bez nekog naročitog moranja da se uči u toku semestra, svako je nalazio milion drugih zanimacija.
Šta smo izgubili u ovakvom sistemu?
Pod jedan, mogućnost da se neko istakne ili uradi nešto drugačije. Jer šta si drugačije mogao da uradiš kad na to nikada nisi bio podstican. Dakle, ako nisi sam od sebe super genije i imaš volje da vučeš za rukav pokazujući taj svoj genijalizam, završavao si u masi studenata koji su predstavljali samo broj u studentskoj službi. Nikad te niko nije ubedio da saznaš više, pročitaš više, uradiš više, a ti sam, boreći se sa suvoparnim (i verovatno nepotrebnim) gradivom za ispit, nisi stizao da opereš kosu, a ne da istražuješ.
Pod dva, mogućnost da se većine predmeta sećaš malo bolje nego kroz maglu. Zato što ih nisi obrađivao sa predmetnim profesorom 4 meseca kako bog zapoveda, već si ih učio sam i vrlo često nesiguran da li si razumeo dobro, ali srećan da si ipak ono čudo u svesci uspeo nekako sam sebi da objasniš. Kao što rekoh, ako si uspeo i shvatio to dobro tada, vratićeš se lako u materiju čim pogledaš stare sveske, no način na koji smo mi učili teško da nam je dao mogućnost da se u budućnosti (bez ponavljanja) sećamo pređenog gradiva malo bolje.
Pod tri, vrlo si verovatno izgubio i mogućnost da dobiješ neko objektivno mišljenje od strane profesora ili svog fakulteta uopšte. Pisma preporuke smo pisali sebi sami a oni ih potpisivali, master radovi su uglavnom predstavljali mlaćenje prazne slame (šest meseci te vraćaju da prepraviš fusnote i literaturu, niko ga zapravo ne pročita, a na odbrani to i primetiš), bio si zapamćen ako si bio za nijansu uspešniji od drugih da se sam naučiš gradivu i znaš to da predstaviš dobro, no ni u tom momentu niko ti nije predlagao nikakvo dalje usavršavanje niti išta, tako da ti je džaba bilo i što si kao primećen. O predmetima iz takozvanih “soft skills” je bolje da ne pričam, obzirom da ih nikad nismo imali. Kad se samo setim kako smo trebali da pišemo master radove, a niko nam nijednom u životu nije rekao kako se zapravo pišu, shvatam da smo ih u uslovima koje smo imali dobro i napisali. O tome da li nas je neko naučio bilo kakvom preduzetništvu (u ovo ne ubrajam privatne časove koje smo organizovai kod svojih kuća), sramota me je da pričam još više. Ok, matematika nije naročito preduzetnička stvar, ali kakvi izlazimo sa fakulteta teško da će to ikad i postati.
Sva ova tuga udarila mi je zapravo u glavu tek na kraju mojih petogodišnjih studija. Uspela sam, naime, da upišem drugi master u Italiji i sećam se kako sam na sve strane tražila sve moguće stipendije i preporuke, obzirom da stipendija koju sam dobila od stranog univerziteta nije bila potpuna a ja nisam imala pare da ostatak sama finansiram. Tumarajući tako, napisala sam jednog dana jednom bitnom profesoru sa faksa mejl jer je za izvesnu stipendiju za mene trebala da konkuriše obrazovna institucija (dakle, trebao mi je garant mog dotadašnjeg fakulteta da sam dobar student i da ću to biti i u budućnosti koji bih ja sama napisala pa odnela njemu da ga potpiše). Njegov odgovor je glasio ovako:

Postovana koleginice,
nemamo vece do negde pre kraja avgusta, pa ne mozemo nista dotle uraditi. Ali ne verujem ni da bi vam nase vece napise zahtev za donaciju - to su master studije na kopje ste vi vec isli i oblast novih studija nije matematika ni informatika, pa nismo ni zainteresovani ni kvalifikovani da kazemo koliko ste dobar kandidat za to. 
Pozdrav.

Toliko o tome. Nisu bili zainteresovani, ok. To sam donekle mogla da naslutim. Mislim, ako nisu zainteresovani da rade ono što im je primarni poziv i što pare donosi njima, zašto bi ih interesovalo nešto što će ih doneti meni? Ima smisla, kad malo razmisliš. No da nisu kvalifikovani? Pa ko bi trebalo da bude kvalifikovan da kaže nešto o meni ako ne onaj kod koga sam u prošlih 5 godina polagala ispite na način koji su oni propisali? Pa niste morali nužno znati kakav ću ja kandidat biti za neki novi program, ali ste mogli znati kakav sam bila za vaš, pa napraviti barem nekakvu projekciju toga? Ili niste morali ništa, nego barem napisati prijatniji odgovor.
Ili ste jednostavno ovim sami priznali da ne znate ni vi šta ste predavali, šta su studenti odgovarali, pa eto, kad je već tako kako je, šta vi možete da znate?
Tuga. Beskonačna.

недеља, 22. јануар 2017.

Modni Blog/Youtube i Slučaj Zvani Zorannah

Dobrodošli u četvrti post na blogu Morning Sun i prvi koji nije na temu putovanja. 
Ovoga puta pisaću na temu samog bloga, ali ne sveukupno već o jednom posebnom (i vrlo popularnom) žanru a to je modni blog. Nešto za šta verujem da dobar deo Srbije nije ni čuo do jeseni 2015. godine kada je Zorana Jovanović (Zorannah) okupila rekordan broj posetilaca na Beogradskom Sajmu knjiga iz razloga što je gomila što manjih devojčica što tinejdžerki došla na potpisivanje knige koju je Zorana prethodno izdala.
Zašto je moguće da do tog trenutka odjednom svi znaju za Zoranu i ostale modne blogove? Zato što se na televiziji posle tog Sajma knjiga digla neviđena prašina jer je li, nikome nije bilo jasno niti kakvo je to zanimanje modni bloger/Youtube-er, niti kako je moguće da neko dobija pare za objavljivanje slika na Instagramu, videa na Youtube-u, priču o basnoslovno skupoj kozmetici i još skupljoj garderobi, niti zašto jedna modna blogerka/Youtube-erka objavljuje knjigu, a još manje je bilo jasno zašto su devojčice toliko zainteresovane za Zoranu, a ne za školsku lektiru i istorijske čitanke.
Obzirom da istu tu Zoranu pratim od leta 2012. (i ne samo Zoranu već i neke druge naše blogerke, npr. Tamaru Kalinić, Anastasiju Milojević/Đurić, Branislavu Antović,..) poznajem dosta dobro istorijat srpskog modnog bloga/Youtube-a pa se osećam slobodnom da dam odgovore na gore postavljena pitanja.
Krenimo od početka – da li je modni bloger/Youtube-er zanimanje? Da, zato što na svetu postoji ogroman broj ljudi koji živi isključivo od pisanja postova i postavljanja videa i slika za koje bivaju plaćeni. U pitanju je zanimanje čiju je ranu fazu predstavljalo upravo vođenje bloga (to je ono što je radila Zorana te 2012. godine kada sam je ja zapratila), potom je cela priča velikim delom prešla na Youtube (razlog tome je evolucija društvenih mreža: Youtube je pobedio blog jer je manje zahtevno gledati i slušati video nego čitati tekst), potom, dobar deo priče transliran je i na Instagram i Snapchat obzirom da su ove mreže još manje zahtevne od Youtube-a koji ipak i dalje predstavlja najznačajnije sredstvo komunikacije između blogera i onih koji ih prate (iz tog razloga koristim izraz modni bloger/Youtube-er).
Kako u 2017. taj posao izgleda? Bloger odnosno Youtube-er, ukoliko je dosta uspešan, ima preko 50.000 Youtube pratilaca (i stotinak hiljada Instagram pratilaca), a ukoliko je više nego uspešan, broj njegovih pratilaca iznosi više stotina hiljada pa čak i nekoliko miliona, što na Youtube-u, što na Instagramu. Ova osoba, obzirom da postoji ogroman broj ljudi koji je gleda i sluša, sarađuje sa svetskim modnim i kozmetičkim brendovima koji je snabdevaju svojim proizvodima, a ona ih prikazuje publici u vidu slika u kojima predstavlja modne kombinacije, videa u kome priča o utiscima na određene proizvode itd. Ovo, jasno, utiče na ljude koji to prate pa i oni sami počinju da razmišljaju o kupovini dotičnih proizvoda a određeni procenat njih ih na kraju i kupi. Dakle, rečeno na prost trgovački način, blogeri/Youtube-ri predstavljaju prikrivene posrednike koji vas ubeđuju da kupite određeni proizvod i za to bivaju plaćeni od strane onih čije ćemo proizvode mi, njihovi pratioci, kupiti. Zatim, bivaju plaćeni i od Youtube-a u zavisnosti kolika je gledanost njihovih videa, a bivaju rado pozvani i na mnoga dešavanja obzirom da najuspešniji od njih počinju da predstavljaju i poznate ličnosti. Osim reklame za raznorazne brendove, blogeri/Youtube-eri nude još neke bitne stvari kao što su fotografije slikane od strane profesionalnih fotografa koje izgledaju kao milion dolara, zatim idilične Youtube videe u kojima sve izgleda prelepo, kao i generalnu sliku o svojim savršenim životima (obzirom da ne moraju u kancelariju ili na gradilište po +8h dnevno) koju većina nas zaista voli da vidi, pa ih zato gledamo i slušamo iako možda ne kupujemo proizvode koje oni pominju.
Kako je taj posao u Srbiji izgledao pre 5,6 godina? Uglavnom loše. Određeni broj devojaka pisao je blog postove iz hobija i za to apsolutno nisu bile plaćene. Zvaničnog zanimanja, dakle, uopšte nije bilo. Nakon godina kontinuiranog pisanja i sticanja statistički značajnog broja pratilaca blogerke (prvo Zorana, a potom i ostale) su konačno dobile priliku za saradnju sa brendovima, posle čega je korak po korak usledio prelaz na Youtube i ostatak društvenih mreža, povećavanje broja pratilaca praćeno povećanjem mesečne zarade jednog blogera i na kraju začetka zanimanja modni bloger. Ništa znači nikome nije palo s neba. Jasno, nisi mogao biti u mogućnosti da pišeš o modi bez da je i pratiš, što je značilo da si neki početni budžet morao imati (Zorana je, na primer, imala imućne roditeje), ali meni to deluje ok jer kad malo bolje razmisliš gomila ljudi ima imućne roditelje pa ne smisli tokom života ništa što bi moglo da im donese još para.
Da li je normalno da tolike devojčice vole i prate Zoranu? Moje mišljenje je DA. Ja kada sam imala 9 godina nisam imala dostupan Youtube, pa sam oblačila mamine cipele i haljine jer mi se eto dopadalo da se oblačim kao velika i nešto glumim. Devojčica od 9 godina danas sedne za Youtube i gleda lepu devojku koja pokazuje lepu šminku i odeću. Interesovanje je isto samo je oblik drugačiji jer je mnogo toga evoluiralo pa deca danas umesto da igraju žmurke bulje u Internet, ali to nije Zoranina krivica. Ono što te devojčice vide u Zoraninom videu jesu štikle i odeća od par stotina eura, kreme za lice od par destina eura i uglavnom sve ono što im nije potrebno. Zoranu, smatram, za to ne treba kriviti. Ona se bavi poslom koji je tako definisan i ona ne bira svoje pratioce niti ikoga vuče za rukav da je voli ili ne voli, kupi nešto ili ne kupi. Od nje je dovoljno što njeni videi nisu vulgarni, što su interesantni i što su razumljivi svakom. Mogu da se svide ili ne moraju, ali optuživati devojku koja nikome zla ne čini, a u onome što radi je više nego uspešna izvan je svake pameti. Što se njenih izdatih knjiga tiče, batalite kojekakve priče, jer te knjige su izdate od strane velikih izdavača koji su nanjušili publicitet i pare pa nabedili Zoranu da piše. Da nije bilo njih čisto sumnjam da bi Zorana tako odjednom sela i napisala ih. A zašto je Zorana deci i svima nama interesantnija od lektire ili Mire Marković – pa deci iz razloga opisanog gore, a meni od Mire Marković zato što mi Zorana bar kaže i prikaže nešto što je lepo za videti, a kad u 20h dođem s posla i nije mi ni do čega drugog.
Što se biznis strane tiče, Zorana je pre nekoliko godina izjavila da je njen tadašnji mesečni prihod bio oko 5000 eura, a pre par meseci rekla je da je to za nju davno prevaziđena cifra.  Zaključujem, Zorana je neko ko sa 26 godina u Srbiji zarađuje mnoooogo više nego što ja zarađujem radeći u inostranstvu i posedujući dve master diplome. Za šta ja nju tačno mogu da krivim? Ni za šta. Mogu da joj skinem kapu jer je bila uspešna da namiriše posao u nastajanju i njime krene da se bavi.  Govoreći, dakle, o osobi koja je mene a verovatno i mnoge u Srbiji davno prešišala u poslovnoj sferi, mislim da niti ja niti iko od nas nema pravo da je blati ili okrivljuje.
Kakva su vaša mišljenja o fenomenu Zorane? Rekla bih da ima dosta onih koji se sa mojim tekstom neće složiti.

Unapred sam zahvalna na komentarima i sugestijama.