Translate

среда, 4. јануар 2017.

Gruzija - neočekivana i nezaboravna (2.deo)

Dobrodošli u drugi deo priče o Gruziji. Prvi post završen je u Chiaturi u koju smo otišli da bismo obišli stub Katskhi. Iste večeri nakon obilaska stuba, uzeli smo taksi i krenuli za Gori. U pitanju je grad u kome je rođen Staljin i tamo smo nameravali da posetimo njemu posvećen muzej, zatim tvrđavu iznad grada, kao i Uplistsikhe – “grad u kamenu” nalik na kompleks pećina koji se nalazi u blizini Gorija. Odseli smo u jednoj simpatičnoj gostinskoj kući gde je domaćica bila toliko ljubazna (i govorila je engleski) da nas po zimi sačeka ispred kuće u 22h kada smo stigli, a potom i odveze do restorana u centru grada koji je bio jedini koji je u tom trenutku nudio večeru. Kasnije smo saznali da smo bili njeni prvi gosti i da je prvi put oglasila izdavanje soba turistima na sajtu Booking.com samo dan pre nego što smo mi izvršili rezervaciju. Jutro potom proveli smo u obilasku Staljinovog muzeja – imali smo vodiča koji nam je na engleskom pružio vrlo detaljan i zanimljiv opis Staljinovog ranog života, ali i njegove političke angažovanosti. Osim muzeja sa najrazličitijim fotografijama iz Staljinovog života i poklonima koje je u toku svoje političke karijere primao od brojnih državnika, kompleks sadrži i kuću u kojoj je rođen, kao i vagon kojim je putovao na daleke destinacije. Tokom obilaska muzeja čuli smo neke podatke koji su malo poznati - na primer da je Staljin učio za sveštenika (po želji svoje majke koja ga je želela spasiti od sirotinje), činjenicu da mu je leva ruka bila kraća od desne (što je vešto prikrivao), zatim da je ovaj veliki vođa prezirao avione.
                       
                            Kuća u kojoj je rođen Staljin
Statua Staljina ispred muzeja u Goriju




Posmatrajući poklone koje su mu slati iz različitih zemalja, zapitala sam se i pitala sam da li u muzeju postoji ikakva evidencija o odnosu Staljina i Josipa Broza ili ikakav poklon poslat iz tadašnje Jugoslavije. Odgovor nije bio potvrdan, no vodič nam je objasnio da muzej u Goriju nije jedini muzej posvećen Staljinu te da mogućnost za tako nešto postoji. Iako (sa žaljenjem priznajem) nisam vrsan poznavalac istorije, izlet u ovaj muzej zaista me je ubedio da se malo dublje pozabavim ličnošću Staljina, tako da bi svakom ko se imalo više interesuje za istoriju ovo sigurno bilo neponovljivo iskustvo. Isto koliko, verujem, i poseta tvrđavi koja se proteže iznad Gorija, kao i već pomenutom gradu Uplistsikhe. Oba mesta izuzetno su vetrovita – no kada jednom stignete do njih, ono što nude vas potpuno oduševi. Sa tvrđave u Goriju se pruža pogled na ceo grad i fantastične okolne planine, a za prirodu koja okružuje Uplistsikhe dostojne reči ne postoje, te će u njenu korist posvedočiti slike.
Tvrđava u Goriju
                                    


Uplistikhe

Pogled sa brda na kome se nalazi Uplistikhe 1
Glineni ćupovi u dvorištu manastira koji pripada kompleksu Uplistikhe

Pogled sa brda na kome se nalazi Uplistikhe 2
Oduševljeni svime što je Gori imao da nam ponudi, uputili smo se na četvrtu destinaciju našeg četvorodnevnog putovanja – Tbilisi. Kada retrospektivno razmišljam o čitavom putu, shvatam da iako prelep, Tbilisi mi je ostavio najslabiji utisak – razlog tome je to što je isuviše urban i što samim tim mnogo više liči na Evropu od svega onoga što smo prethodno videli. Nezaobilazne destinacije ovog grada su Katedrala Svetog Trojstva (takozvana Sameba katedrala), zatim tvrđava Narikala na kojoj se nalazi statua Majke Gruzije, Sioni katedrala, zgrada Parlamenta koja se nalazi u blizini Sameba katedrale, Trg Slobode, Metekhi katedrala. Iako Tbilisi ima preko milion stanovnika, sve bitne destinacije uspeli smo da obiđemo peške. Naravno, za potpuno uživanje u svima njima, u ovom gradu je potrebno provesti više od jednog dana koliko smo mi imali na raspolaganju. Upravo iz tog razloga planiramo ponovo da se vratimo u Gruziju čim nam se za to ukaže prilika. Ukoliko se ikada nađete u Tbilisiju, ne propustite ni gradski buvljak  koji se nalazi u blizini Suvog mosta. Takođe, obiđite grad po imenu Mtskheta koji predstavlja sedište gruzijske pravoslavne crkve. Ovaj gradić nalazi se nedaleko od Tbilisija, na ušću dveju dveju reka  - Aragvi i Kure. U njemu su Gruzijci u 4.veku primili hrišćanstvo.
Obilaskom Mtskhete završio se i naš obilazak Gruzije. Na redu je bilo vraćanje u Kutaisi (u koji smo iz Tbilisija stigli javnim prevozom po ceni od, ako se dobro sećam, 10 larija po osobi) i hvatanje ranog jutarnjeg aviona za Milano.
                
                         Katedrala Svetog Trojstva u Tbilisiju
Majka Gruzije - statua na tvrđavi Narikala iznad Tbilisija

 
Pogled na Tbilisi sa gradske tvrđave Narikala

Metekhi katedrala u Tbilisiju

Zašto mi se Gruzija toliko svidela? Jedan od razloga sigurno je taj što su me očigledni ostaci nekadašnjeg komunističkog poretka podsetili na detinjstvo jer su se takve stvari u našoj državi poslednji put videle u devedesetim – stare ruske lade, moskviči, prastari crveni kombiji, sive sovjetske zgrade,... Siromaštvo ove zemlje vidi se na svakom koraku – od oronulog javnog prevoza u koji dok stoji na stanici ulaze ulični prodavci koji pokušavaju da prodaju (ili razmene) najrazličitije artikle (mandarine, čarape, četkice za zube,...), preko činjenice da u Kutaisiju koji ima blizu 200.000 stanovnika glavna autobuska stanica pliva u barama čim padne najmanja kiša, do toga da cena rada praktično ne postoji obzirom da sve košta više nego minimalno. Ipak, gruzijski narod je veoma spontan i ljubazan – iako je ravno nemogućem govoriti njihov jezik, a engleski se van Tbilisija praktično ne priča, u nekoliko navrata su prepoznali da moj momak i ja govorimo italijanski i uspeli da nam objasne (nekad čak i koristeći pokoju italijansku reč) da su oni veliki fanovi ove zemlje, a jednom prilikom su mom momku (koga su na pijaci u Kutaisiju of milja nazvali Del Piero) ponudili i čašicu gruzijske rakije (koja mnogo lici na šljivovicu). Iako je Gruzija 2008. godine bila u konfliktu s Rusijom oko oblasti Abhazije i Nove Osetije, trenutna situacija u zemlji je mirna i sigurna. Na ulicama Gruzije se ni u jednom trenutku nismo osetili nesigurnim, iako smo bili turisti koji su na očigled lutali okolo i pričali jezicima koje (skoro) niko ne razume. Iako manje ekonomski razvijena od Balkana, Gruzija me je u više navrata podsetila na nas -  gradska pijaca prepuna likova koji tumaraju bez ikakve suštine već su tu da bi bili tu, taksi iz čijeg auspuha kulja dim, lampica za ulje danima svetli ali vas ljubazni vozač ipak vozi u planinu po najvećem snegu (bez lanaca na gumama) i čeka dok ne završite obilazak, gomila mandarina koje smo za džabe dobili okolo, gazde smeštaja koji su nas nudili kafom,... Nema tolike ljubaznosti baš puno u Evropi.
Nepomenuta ne sme ostati ni gruzijska kuhinja u osnovi koje su, prema mom utisku, hleb, sir, voće i vino. Specijalitet koje me je najviše ostavio bez daha je takozvani kačapuri (khachapuri) – “čamac” od hleba natopljen sirom u koji je uliveno jaje. Ovo je jedno od najpoznatijih gruzijskih jela, vrlo masno i teško za stomak, ali odličnog ukusa. Tu su još i kinkali (khinkali) – knedle od testa punjene sastojcima po volji, od kojih su nama najomiljeniji bili sir i krompir. Probala sam takođe pileću čorbu Chikhirtma i kukuruzni hleb sa sirom Mchadi. Par reči o troškovima - po ceni od 10 larija u elitnom gruzijskom restoranu možete dobiti pun tanjir najrazličitijeg preukusnog voća, a između 20 i 40 larija potrebno je izdvojiti (u elitnim mestima) za flašu dobrog gruzijskog vina.
Khachapuri - specijalitet Gruzije


Čorba Chikhirtma i Khinkali

U sećanju mi ostaje i noćni život Kutaisija. U potrazi za istim, dobili smo preporuku da odemo u najpoznatije mesto za okupljanje mladih u tom gradu. Kada smo stigli, prizor je bio potpuno drugačiji od svega što smo očekivali – radilo se o klasičnoj sali za svadbe u koje su mladi u grupama dolazili na (pre)obilne večere posle kojih se igralo uz hitove ruske, turske i latino muzike. Ovo je mesto u kom smo i okusili vino i pokušali (no nismo uspeli) da pojedemo gorepomenuti tanjir voća koji smo naručili.

Gruzijsko vino i tanjir voća
                                      

Svima bih toplo preporučila put u Gruziju, najviše od svega jer ima dušu. Potom, radi se o putu koji je lak za organizaciju a pogotovo lak za džep. Ukoliko nemate volje za samostalnu organizaciju, možete se opredeliti i za agencije - primetila sam da jedna beogradska agencija vodi u Tbilisi i Jerevan (Jermenija) na 12 dana za nešto manje od 700 eura. Cena ne deluje ekstremno loše, no moj put od 4 dana u 4 grada plaćen je možda nešto više od 200 eura (smeštaj + put + hrana), tako da mislim da se sa manje od 700 eura itekako može proći.













5 коментара:

  1. Treba napomenuti da je reka kura jedna od najmirnijih reka toliko mirna da se golim okom ne vidi (moje iskustvo sa rekom iz mog boravka u Azerbejdžanu). Što se tiče hacapurija i hingela stvarno su specijaliteti i treba probati da bi znao. Lepo je pročitati ovako nesto i prisetiti se svega toga. Svaka cast na tekstu. Goran komsija :-)

    ОдговориИзбриши
  2. Svaka cast! Mene si zainteresovala :-)

    ОдговориИзбриши