Hristos Vaskrse! Nadam se da u sreći i zdravlju
provodite Uskrs.
Ko
god me imalo poznaje, taj dobro zna koliko se radujem Uskrsu. Nisam neki
vernik, ne idem u crkvu, postim maksimalno dva dana godišnje i generalno sam ne
previše zainteresovana da verujem u nešto što ne vidim, no Uskrs je za mene baš
poseban dan. To je praznik (zajedno sa našom krsnom slavom) za koji me vežu
najlepša sećanja iz detinjstva i kome se i dan danas radujem kao kada sam bila
mala.
Naša
mama je imala mnogo smisla da praznike učini lepima. Ne znam koliko ste vi
upražnjavali (ili upražnjavate) taj običaj, ali ona nas je kao male navikla da
dan pred Uskrs napravimo takozvana „gnezda“ (što su zapravo bile obične
kartonske kutije u koje smo moj brat i ja stavljali travu i ukrašavali ih
cvećem) verujući da tokom Uskršnje noći zec dolazi u našu kuću i ostavlja nam
slatkiše i čokoladna jaja. Logično, taj zec je bila ona, ali je bila
neverovatno vešta da slatkiše ubaci u gnezda dok mi zaista spavamo, te mi godinama
nismo uspevali (tj. bar ja nisam) da shvatimo da zec ne postoji. Sada kada
razmišljam o tome, jako mi je smešno, jer se, na primer, ne sećam da sam ikada
verovala u Deda Mraza dok sam za Uskršnjeg zeca dugo mogla bukvalno da potpišem
da zaista postoji! :D Čak se sećam da je moj tata tokom hladnih zimskih noći
često govorio „Noćas će i zec mater tražiti“ i da sam ja uvek mislila da je taj
zec koji traži mamu isti onaj zec koji meni donosi čokoladna jaja za Uskrs. Bilo
kako bilo, svake godine dan pred Uskrs, ja i brat smo izlazili na livadu da
beremo cveće i trpamo ga u gnezdo. Omiljena biljka za ukrašavanje gnezda mi je
bio onaj žuti žbun što raste svukuda (obično oko Uskrsa procveta), a bila sam relativno
nesrećna u onim godinama kada je Uskrs padao kasnije pa je žuti žbun tada već bio
uveliko zelen. I dan danas kad vidim taj žbun (vegetacija u severnoj Italiji je
slična onoj u Vojvodini, pa ga i ovde vidim svakog proleća), seti me na Uskrs i
Uskršnja gnezda.
Ukoliko već niste shvatili o kom se žbunu radi, to je ovaj :) |
Elem,
osim ideje da tokom noći dolazi zec, radovali smo se i poklonima koje nam je za
Uskrs donosio. Uvek su tu bila kojekakva čokoladna jaja upakovana u one šarene
papire, čokoladni zečevi, zatim Kinder jaja ( svi znamo koliko su bila skupa!
), a sećam se da smo jedne godine bili naročiti srećnici jer smo i brat i ja
dobili po jednog velikog čokoladnog zeca koji vozi auto. Ti ogromni zečevi u
automobilima bili su upakovani u providne kutije i jeli smo ih danima posle
Ukrsa. Verujem da je nam je oboma to jedno od najupečatljivijih uspomena na
detinjstvo.
Što
se tiče farbanja jaja, opet je mama bila glavna za taj posao. Imala je jako
puno volje da ih umotava u čarape sa listićima i travom i uvek su ispadala
super kul. Meni i bratu je sam posao umotavanja i bojenja bio manje zanimljiv,
ali smo ih gotivili kad su bila već ofarbana! Sećam se da je mama svake godine
farbala desetine i desetine jaja, verovatno zato što smo mi bili mali i što nas
je samo interesovalo da ih izlupamo. Danas kad farbam, ofarbam u vrh glave
dvadeset jaja a ne znam ni toliko šta će mi, ali sam apsolutno zagrejana da ih
farbam milion jednom kad budem imala decu.
Jedno od mojih omiljenih jaja ove godine |
Godine
su prošle, a Uskršnji scenario se promenio. Ovo je već treći Uskrs koji ne
provodim u Srbiji, ali se svake godine trudim da ofarbam jaja a čak i napravim
gnezdo. Mislim da sada to najviše radim iz razloga što mi je način na koji se
Uskrs slavi u Italiji pomalo tup i što hoću da pokažem kako se kod nas praznuje
na mnogo lepši način. Kao ni za Božić, Italijani ni za Uskrs nemaju neku
naročitu tradiciju. Jaja, generalno, ne farbaju već kupe veliko čokoladno jaje
u supermarketu, to se stavi na Uskršnju trpezu i tu se priča završava. Nema
lupanja jaja, nema kuvane šunke i nema mladog luka – čista tuga što se mene
tiče. Moj momak nije ni znao šta je gnezdo dok ga ja nisam naučila da treba
svake godine on da glumi zeca. I svake godine mu danima pred Uskrs ponavljam da
ću napraviti gnezdo i da očekujem da u njemu ujutru bude nešto čokoladno, a
onda se on ne seti do poslednjeg momenta da treba nešto da kupi pa se polomi
tražeći bio šta u supermarketu veče uoči Uskrsa.
Kako
farbam jaja u Italiji? Odgovor je – kako uspem. Boje za jaja nisam nikad
pronalazila tako da ih bojim prirodnim putem. Prošle dve godine sam se dosta
oslanjala na recepte s interneta, mada sam za dosta njih otkrila da su baš
loši. Tipa, savetuju kurkumu za žutu boju (a jaje postane jedva žuto posle
milion godina provedenog u žutoj vodi), spanać za zelenu (isto promašaj),
cveklu za crvenu. Jedina stvar koja pali
u 100% slučajeva je lukovina! I logično da u parku uvek naskupljam deteline i
ostalih travčica koje lepo izgledaju pa pre lukovine motam jaja u čarape.
Ove
godine sam isprobala cveklu kao recept za crvenu boju i razočarala se jer su jaja
postala jedva vidljivo žuta. Takođe, po prvi put sam kupila i plavu boju za
kolače i efekat je bio onako – niti jako dobar niti jako loš. Ono što mi je bio
najveći hit ovoga puta su bela jaja koja sam šarala bojicama, lakom za nokte i
šarenim selotepom. Ukoliko niste probali da napravite bela jaja, recept je da u
šerpu stavite jednaku količinu vode i sirćeta, a kada ova smesa provri, stavite
unutra jaja i kuvate ih 15minuta. Na ovaj način, ljuska potpuno pobeli, a onda
možete da šarate jaja kako želite.
Sledeće
godine planiram da isprobam dekupaž tehniku za farbanje jaja. Do tada,
zadovoljna sam ovim ovogodišnjim:
Prva tura ovogodišnjih jaja |
Druga tura ovogodišnjih jaja |
Šta
su vas naučili o Uskrsu kada ste bili mali? Da li ste tome naučili svou decu
ili planirate da to uradite? J
Srećan
vam praznik,
Aleksandra
Divan praznik! Moja porodica i ja ga slavimo po svim obicajima i verujemo u zeca ☺
ОдговориИзбриши