Translate

недеља, 29. јануар 2017.

Tuga Visokog Obrazovanja u Srbiji

Dobrodošli na peti post na blogu. Ukoliko niste imali priliku da pročitate prethodne tekstove, pronađite ih u donjem desnom uglu stranice, ispod moje slike.
Ovoga puta, tema će biti visoko (fakultetsko) obrazovanje u Srbiji (mada za dve godine studija u Italiji nisam stekla nimalo bolje mišljenje o tome kako isto funkcioniše kod njih).  Želela bih, sada kad sam na samom kraju studija, da iskažem svoje mišljenje o svim ovim godinama koje su mi prošle u učenju i polaganju ispita, te da dam svoj komentar na sistem obrazovanja u kome sam studirala.

2009. godine upisala sam osnovne akademske studije. Sećam se kako sam, dok sam učila za ispite tokom prve godine, imala u glavi ideju kako sam ja eto u tom momentu bila samo na početku i kako je moje znanje bilo vrlo malo, no kako sam očekivala da ću na nekoj kasnijoj i ozbiljnijoj godini fakulteta u malom prstu držati sve ono znanje koje sam stekla. Tu moju misao možete protumačiti kako hoćete, da je bila previše naivna, previše ambiciozna ili jednostavno plod početničkog entuzijazma, no mogu vam reći da sam se kada su došle te ozbiljnije godine fakulteta osećala svakako samo ne onako kako sam maštala u prvoj godini.
Da ne bude zabune, ja sam zaista učila. Oblast koju sam studirala (a verovatno nijedna druga nauka) nije nešto što kada se probudiš usred noći nakon 10 godina znaš od reči do reči, no svesna sam da kada bih samo prelistala sveske koje sam ispisivala dok sam učila za bilo koji ispit ne bih imala nikakav problem da se vratim u materiju. Ipak, retrospektivno gledano, ja nisam zadovoljna onim što sam naučila i kako je sve to generalno izgledalo.
Zašto nisam?
Krenimo od početka. 95% predavanja koja sam pohađala izgledala su ovako: profesor dođe, priča satima, ispiše formule, ode. Ima li nas na tom predavanju deset ili pedeset, da li delujemo zainteresovano ili ne, da li se neko seća onoga što je rečeno prošli put, nikada se niko nije zapitao niti nas je išta pitao. Jasno, mi studenti nismo više bili osnovna škola da bi se neko brinuo o našem “zdravlju”, no količina nezainteresovanosti na koju smo nailazili bila je izvan bilo kog zdravorazumskog rezona. Vezano za takva predavanja, jedino bitno bilo je da postoji neko ko na njih konstantno ide (ili se ljudi smenjuju) da bi se na kraju imala kompletirana sveska iz koje bi se moglo učiti, obzirom da na masteru više nije bilo knjiga koje su predavanja pratila. U ogromnom broju slučajeva, nije bilo nikakvih projekata niti ikakvih bodovanja aktivnosti na predavanju (osim u prvoj godini), već smo imali pismeni i usmeni deo ispita na kraju semestra (uz eventualno jedan neobavezni kolokvijum u toku semestra koji je služio da bismo dobili dodatne bodove).
Kako smo učili za ispite? Kako smo znali i umeli. Oslanjali smo se na slabo varljive sveske sa predavanja, koje su često bile napisane bez početka i kraja, skakale s pojma na pojam, i tako u krug. Lično, znala sam danima sedeti, dešifrovati i tražiti konekciju između napisanog, koristila videe na Youtube-u, kojekakve naučne papire, samo da izvučem živu glavu na tom ispitu. I polagala sam, svaki put. Prolazio je takav način učenja. Polagale su i moje kolege, bila je to izuzetno inteligentna grupa ljudi, svako je pronašao svoj način da nauči. Nauči, jer nije bio naučen.

Gde su za to vreme bili profesori? Kako je napisano gore, odrađivali su svoja predavanja, a u ostatku vremena se borili za stolice (bilo je tipično za profesore mog smera) ili bilo šta drugo čija je korelacija sa njihovim ispitima bila nula. Mi smo bili prepušteni samo sebi, pokušavajući da u tri nedelje pred ispit nagruvamo semestar. Da, reći ćete, bili ste kampanjci, mogli ste krenuti i ranije, ali ja dajem primer jednog ispita, a bilo ih je četiri pet po semestru, a na kraju krajeva, možda smo i mogli krenuti ranije ali neke velike vajde od toga nije bilo, a i imali smo 20 godina, pa bez nekog naročitog moranja da se uči u toku semestra, svako je nalazio milion drugih zanimacija.
Šta smo izgubili u ovakvom sistemu?
Pod jedan, mogućnost da se neko istakne ili uradi nešto drugačije. Jer šta si drugačije mogao da uradiš kad na to nikada nisi bio podstican. Dakle, ako nisi sam od sebe super genije i imaš volje da vučeš za rukav pokazujući taj svoj genijalizam, završavao si u masi studenata koji su predstavljali samo broj u studentskoj službi. Nikad te niko nije ubedio da saznaš više, pročitaš više, uradiš više, a ti sam, boreći se sa suvoparnim (i verovatno nepotrebnim) gradivom za ispit, nisi stizao da opereš kosu, a ne da istražuješ.
Pod dva, mogućnost da se većine predmeta sećaš malo bolje nego kroz maglu. Zato što ih nisi obrađivao sa predmetnim profesorom 4 meseca kako bog zapoveda, već si ih učio sam i vrlo često nesiguran da li si razumeo dobro, ali srećan da si ipak ono čudo u svesci uspeo nekako sam sebi da objasniš. Kao što rekoh, ako si uspeo i shvatio to dobro tada, vratićeš se lako u materiju čim pogledaš stare sveske, no način na koji smo mi učili teško da nam je dao mogućnost da se u budućnosti (bez ponavljanja) sećamo pređenog gradiva malo bolje.
Pod tri, vrlo si verovatno izgubio i mogućnost da dobiješ neko objektivno mišljenje od strane profesora ili svog fakulteta uopšte. Pisma preporuke smo pisali sebi sami a oni ih potpisivali, master radovi su uglavnom predstavljali mlaćenje prazne slame (šest meseci te vraćaju da prepraviš fusnote i literaturu, niko ga zapravo ne pročita, a na odbrani to i primetiš), bio si zapamćen ako si bio za nijansu uspešniji od drugih da se sam naučiš gradivu i znaš to da predstaviš dobro, no ni u tom momentu niko ti nije predlagao nikakvo dalje usavršavanje niti išta, tako da ti je džaba bilo i što si kao primećen. O predmetima iz takozvanih “soft skills” je bolje da ne pričam, obzirom da ih nikad nismo imali. Kad se samo setim kako smo trebali da pišemo master radove, a niko nam nijednom u životu nije rekao kako se zapravo pišu, shvatam da smo ih u uslovima koje smo imali dobro i napisali. O tome da li nas je neko naučio bilo kakvom preduzetništvu (u ovo ne ubrajam privatne časove koje smo organizovai kod svojih kuća), sramota me je da pričam još više. Ok, matematika nije naročito preduzetnička stvar, ali kakvi izlazimo sa fakulteta teško da će to ikad i postati.
Sva ova tuga udarila mi je zapravo u glavu tek na kraju mojih petogodišnjih studija. Uspela sam, naime, da upišem drugi master u Italiji i sećam se kako sam na sve strane tražila sve moguće stipendije i preporuke, obzirom da stipendija koju sam dobila od stranog univerziteta nije bila potpuna a ja nisam imala pare da ostatak sama finansiram. Tumarajući tako, napisala sam jednog dana jednom bitnom profesoru sa faksa mejl jer je za izvesnu stipendiju za mene trebala da konkuriše obrazovna institucija (dakle, trebao mi je garant mog dotadašnjeg fakulteta da sam dobar student i da ću to biti i u budućnosti koji bih ja sama napisala pa odnela njemu da ga potpiše). Njegov odgovor je glasio ovako:

Postovana koleginice,
nemamo vece do negde pre kraja avgusta, pa ne mozemo nista dotle uraditi. Ali ne verujem ni da bi vam nase vece napise zahtev za donaciju - to su master studije na kopje ste vi vec isli i oblast novih studija nije matematika ni informatika, pa nismo ni zainteresovani ni kvalifikovani da kazemo koliko ste dobar kandidat za to. 
Pozdrav.

Toliko o tome. Nisu bili zainteresovani, ok. To sam donekle mogla da naslutim. Mislim, ako nisu zainteresovani da rade ono što im je primarni poziv i što pare donosi njima, zašto bi ih interesovalo nešto što će ih doneti meni? Ima smisla, kad malo razmisliš. No da nisu kvalifikovani? Pa ko bi trebalo da bude kvalifikovan da kaže nešto o meni ako ne onaj kod koga sam u prošlih 5 godina polagala ispite na način koji su oni propisali? Pa niste morali nužno znati kakav ću ja kandidat biti za neki novi program, ali ste mogli znati kakav sam bila za vaš, pa napraviti barem nekakvu projekciju toga? Ili niste morali ništa, nego barem napisati prijatniji odgovor.
Ili ste jednostavno ovim sami priznali da ne znate ni vi šta ste predavali, šta su studenti odgovarali, pa eto, kad je već tako kako je, šta vi možete da znate?
Tuga. Beskonačna.

4 коментара:

  1. Iako nisam studirala na PMF-u, slazem se sa svim sto si napisala, ni na ekonomiji nije drugacije. Gradivo je zastarelo, potpuno neprimenjivo u praksi, a profesori vrlo sumnjivih kompetencija totalno nezainteresovani. Sve se svodi na puku reprodukciju procitanog. Ako se, kojim slucajem, i pojavi neko novi sa nekim novim idejama kako bi taj ceo proces trebalo osavremeniti, vrlo brzo biva ucutkan, jer "sta ti meni ima tu da izmisljas toplu vodu, kad ja predajem ovako 30 godina i sta mi fali? kakvi softveri, kakvi projekti, kupi moju knjigu od 2000 din i isto toliko strana, nauci i predaj, ne talasaj mnogo".
    Hajde da im zaista i poverujemo da za softvere nisu imali novca (sto apsolutno nije tacno, jer je EF SU u samom vrhu sto se tice profita fakulteta), ono sto im se nikad ne moze oprostiti, i sto im ja licno najvise zameram, je sto te niko nikad nije naucio da MISLIS. Svima je jasno da se bilo koji konkretan posao nauci tek kada pocnes zaista da ga radis i da fakultet za to ne moze da te spremi. Ono sto je zadatak fakulteta je upravo taj da ti za 5 godina (u najboljem slucaju) usadi neku logiku i nacin razmisljanja, koju ces ti primeniti na konkretnom poslu i koja ce ti pomoci u pristupu resavanja samog problema. Zao mi je sto ovo moram da kazem, ali prilicno sam sigurna da nas niko tome nije ucio iz prostog razloga sto - ne znaju ni oni. 99% nastavnog osoblja nema nikakvog prakticnog iskustva, a i to malo sto imaju je bilo po propalim drzavnim preduzecima, negde tamo 90-tih godina, i to je sve.
    Druga stvar koju ozbiljno zameram svom fakultetu je sto nema nikakve projekte (nalik FTN-u ciji studenti na trecoj godini vec uveliko rade), ili ih mozda i ima, ali su oni za studente zatvoreni. S obzirom da ekonomija spada u vrlo prakticne nauke, sigurno je da prostor za tako nesto postoji, ali kao i za sve ostalo, ne postoji zainteresovanost.
    Tuga. Beskonacna.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Slažem se sa svakom rečju koju si napisala. Tvoj komentar je bukvalno dodatak mom tekstu! :)

      Избриши
    2. A pogotovo mi se svideo deo vezan za opstu nekompetentnost (što je kd mene u tekstu uvijeno iskritikovano u poslednjoj rečenici) i to kako nas nisu naučili da mislimo... Ipak, mislim da onaj ko je išta vredeo od sve studentarije i ko je našao način da i kroz ovaj sistem prođe iole uspešno ima izgleda da u životu nšto uradi jer ako ništa, naučili smo da se sami snalazimo i dovijamo.

      Избриши
    3. Mozda sam i ja mogla malo da uvijem, ali volim da nazivam stvari pravim imenom :)
      Za snalazljivost se slazem, ali to je samo jos jedan dokaz koliko nasi fakulteti ne sluze svrsi.

      Избриши