Zdravo!
I ove nedelje, kao
i većinom prethodnih, biram jednu nasumičnu temu. Mada, kad bolje razmislim,
nasumičan možda i nije odgovarajući pridev u ovom slučaju, obzirom da je ovde
gde trenutno živim hrana sve sem tamo neke leve teme. Pričamo, dakle, o tome
šta se zaista jede u Italiji.
Iako sam ja po
pitanju hrane vrlo jednostavna osoba (nisam nikakav gurman i bukvalno mi je
svejedno šta ću da jedem), shvatam sa
godinama da su među stvarima koje najviše mrzim da objašnjavam sledeće:
U Srbiji:
- Zašto Italijani toliko jedu pastu (to je sirotinjsko jelo; garant su svi oni tamo debeli; to njihovo testo nema nikakvog ukusa; kakva je to ishrana bez „kašike“ itd)
- Da pica u Tangu u Bačkom Jarku nije bolja od one što su jeli kad su bili u Firenci
- Da postoje ljudi koji vole artičoke i bosiljak
U Italiji:
- Zašto moj tata i kad samo uzme da prezalogaji uspe da pojede pola table slanine jer eto
- Zašto mi u Srbiji pečemo u istoj masti više puta i zašto uopšte koristimo mast
- Zašto se u Srbiji jedu jaja sa slaninom za doručak
Pitanja kao što
vidite ima na pretek, pa hajde da počnem da rešavam barem prvi deo problema
(drugi ću ako krenem da prevodim tekstove na italijanski).
Doručak u Italiji je samo, jedino i isključivo sladak.
Uglavnom je u pitanju omanji kroasan ili nekoliko biskvita u kombinaciji sa
kafom. Biskvita u italijanskim supermarketima imate kakvih vam duša ište i
Italijani su vrlo ponosni na raznolikost koja se nudi i kako svake nedelje mogu
da menjaju doručak (kao da umesto slanine u jaja ne može da se stavi tipa luk
ili šunka ili šta god...). Što se kafe tiče, tu su bez premca. Lično mi je
omiljeni kapućino zato što konobari u mleku iscrtavaju divne oblike i ova kafa
je savršenstvo i za gledati i za piti. Tu su još espreso, makijato itd – njih
svi već poznajemo.
Kafa u Italiji |
Što se ručka tiče, vrlo je jasno - jede se
pasta. Nije naravno pravilo, može to biti i rižoto, ili tanjir paste u
kombinaciji s tanjirom mesa/krompira, no manje više možete zamisliti da je
pasta za njih ono što su supe i čorbe za nas. Koliko god vi ne cenili testo, ipak,
morate shvatiti da ga Italijani naprave tako da ono stvarno dobije na smislu. Imaju
milion vrsta paste i više od milion vrsta preliva. Najrasprostranjeniji je
verovatno onaj najjednostavniji – preliv od paradajza (salsa di pomodoro) koji
se jednostavno pravi tako što ubacite sitne parčiće paradajza u tiganj,
začinite po volji i ostavite 10-15 min da paradajz pusti sok. Drugi vrlo
jednostavan recept koji mi je u poslednje vreme omiljeni je kada sa uljem
pomešate ljutu papričicu i beli luk u začinu i time prelijete pastu. Tu su
naravno i za nijansu komplikovanije stvari – kao što su bolonjeze sos,
karbonara (za njih ste opet, verujem, čuli) i još milion varijacija na temu.
Italijanska pasta je uvek prelivena sitno rendanim parmezanom koji se u
kesicama kupuje u supermarketima i ne treba ne imati ga kod kuće ukoliko zovete
Italijana na ručak. Količina paste koja se smatra dovoljnom za obrok jedne
osobe je 80g ukoliko je ona praćena npr. mesom ili ribom, ili nešto više ako se
jede sama.
Kao što već rekoh,
pasta nije jedina opcija za ručak (jedu se najnormalnije i meso, krompir,
povrće, riža), ali je nekako najčešća. I verujte mi da ima mnogo smisla, jer
prvo što je potrebno baš malo vremena za napraviti je, drugo što postoji toliko
jednostavnih recepata da napravite dobru pastu, a treće jer je pasta kada je
Italijani naprave zaista, ali zaista ukusna. Jedna velika vrlina kupovne paste
u Italiji (što u Srbiji nažalost nije tako) je ta što na kesici uvek piše tačan
broj minuta koliko je pastu potrebno kuvati od momenta kada je stavite u usoljenu
ključalu vodu. Ja sam nekoliko puta pokušavala da napravim italijanske obroke
sa srpskim kupovnim testom i dešavalo mi se da jednostavno ne znam kada treba
da isključim vatru jer poštujući minutažu koja piše na kesici vidim da mi testo
ostane živo, a opet nemam baš volju ni da prekuvam....
Pasta sa komadićima paradajza i parmezanom |
Pređimo sada na
temu večere. Bitne karakteristike
italijanske večere su da se jede relativno kasno (za njih je sasvim normalno da
se večera oko 21h, ali nije isključeno ni da kad se skuplja neko društvo to
bude i kasnije), zatim da se jede puno (cela pica je sasvim ok, ili tanjir
testa u kombinaciji sa još nečim, itd.) kao i da se jako često jede po
restoranima. Za razliku od nas u Srbiji koji restoran otprilike nismo videli ni
na razglednici, u Italiji je to najnormalnija stvar na svetu (rekla bih da je
to samo donekle odraz boljeg materijalnog stanja, jer mislim da mi Srbi i sa
više para u džepu ne bismo počeli mnogo da praktikujemo odlaske u restorane,
jer mi nekako imamo drukčije ideje o hedonizmu.....). Najobičnija vrsta večere
u restoranu je naravno pica. Ta pica koja se služi u Italiji nikako nije ono
što vi smatrate picom. Jer za vas pica bez pola frižidera na njoj nije pica,
dok se u Italiji pica pravi od najtanjeg testa i sa samo nekoliko sastojaka.
Najpoznatija italijanska pica je margerita koja se pravi od mocarela sira, paradajza i bosiljka i koja je apsolutno preukusna! Još jedna česta pica je marinara, na koju se stavljaju paradajz, beli luk, ulje i origano. Meni je ideja marinare jako dobra, no nikada se zapravo nisam osmelila da je naručim, prvenstveno zbog belog luka odgore. J Postoje još i razne druge vrste pice, no ono što bi trebalo da ste već shvatili jeste da koncept pice u Italiji nije isto što i koncept pice u Srbiji. Dakle, testo je jako tanko i odgore su samo nekoliko (smislenih) sastojaka a ne sve ono što vam padne na pamet. Picu napravljenu na italijanski način može pojesti jedna osoba za večeru jer je ona mnogo laganija od naše. Takođe, kečap i majonez ne postoje kao prelivi. Štaviše, kečap je u Italiji smatran „industrijskim smećem“ i skoro da se uopšte ne koristi (moj momak se ljuti kad ga ja kupim, mada sam i ja skoro pa skroz prestala da ga koristim) već je zamenjen sokom od paradajza, a ideja o majonezu na pici Italijane zasmejava.
Najpoznatija italijanska pica je margerita koja se pravi od mocarela sira, paradajza i bosiljka i koja je apsolutno preukusna! Još jedna česta pica je marinara, na koju se stavljaju paradajz, beli luk, ulje i origano. Meni je ideja marinare jako dobra, no nikada se zapravo nisam osmelila da je naručim, prvenstveno zbog belog luka odgore. J Postoje još i razne druge vrste pice, no ono što bi trebalo da ste već shvatili jeste da koncept pice u Italiji nije isto što i koncept pice u Srbiji. Dakle, testo je jako tanko i odgore su samo nekoliko (smislenih) sastojaka a ne sve ono što vam padne na pamet. Picu napravljenu na italijanski način može pojesti jedna osoba za večeru jer je ona mnogo laganija od naše. Takođe, kečap i majonez ne postoje kao prelivi. Štaviše, kečap je u Italiji smatran „industrijskim smećem“ i skoro da se uopšte ne koristi (moj momak se ljuti kad ga ja kupim, mada sam i ja skoro pa skroz prestala da ga koristim) već je zamenjen sokom od paradajza, a ideja o majonezu na pici Italijane zasmejava.
Salsiccia e Friarielli |
Margherita (dole) & Calabrese (gore) |
Kao i u slučaju
ručka, pica nije jedina opcija za večeru, no za opšte obrazovanje o
italijanskoj ishrani, verujem da sam vam već dala dovoljno podataka.
Za sve vas koji se pitate – Italijani uopšte nisu debeli iako jedu picu i pastu. Verovatno je to
zato što su pica i pasta kakve se prave ovde mnogo drukčije od našeg pojma o
njima. Takođe, izuzev par vrsta čorbi koje uopšte nisu rasprostranjene kao kod
nas, ništa se ne jede kašikom i oni ipak uspevaju da vare ono što pojedu (i redovno
obavljaju fiziološke potrebe, iako se dosta mojih tetaka pitalo kako je to
moguće). Dakle, prava italijanska ishrana je mnogo zdravija nego što je mi
zamišljamo, mnogo smislena, brza za spremanje i svedena po pitanju sastojaka.
Ponavljam sada i ono što sam već rekla mnogima – pica koju jedemo u Srbiji je
dobra, no to nije prava pica, to je ono u šta smo mi izvornu picu pretvorili da bi se svidela nama. Zato nemojte kuditi italijansku picu jer je vrlo moguće
da o njoj nemate nikakvo predznanje. J
Na kraju, konačno i
odgovor na pitanje iz naslova. Ne, Italijani ne jedu žabe. Zapravo, oni smatraju
da je naša greška što ih zovemo žabarima, jer su oni pravi koji zaista jedu
žabe u stvari Francuzi. Većina ljudi u Italiji nikada u životu nije probala
žabe ili jeste na nekoj egzotičnoj destinaciji boga pitaj gde u svetu. A da li
Francuzi stvarno jedu žabe, neka posvedoči neko drugi ili ću ja ako ikad budem
živela u Francuskoj.
Dobro si rekla, ne zamisljamo mi tako italijansku picu, nekako ocekujemo vise. I sama sam tako pomislila kada sam je probala. Medjutim, divna je. Spagete takodje! Ja bi spomenula sladoled ( kugla ) koji je lep kao nigde ☺ Definitivno, dve razlicite kulture ishrane, lepote hrane i jacine hrane, svakako , svaka lepa i posebna na svoj nacin!
ОдговориИзбришиHvala na komentaru i pogotovo na podrzavanju napisanog! :)
Избриши