Translate

недеља, 19. фебруар 2017.

Da li Žabari stvarno jedu žabe?

Zdravo!
I ove nedelje, kao i većinom prethodnih, biram jednu nasumičnu temu. Mada, kad bolje razmislim, nasumičan možda i nije odgovarajući pridev u ovom slučaju, obzirom da je ovde gde trenutno živim hrana sve sem tamo neke leve teme. Pričamo, dakle, o tome šta se zaista jede u Italiji. 
Iako sam ja po pitanju hrane vrlo jednostavna osoba (nisam nikakav gurman i bukvalno mi je svejedno šta ću da jedem), shvatam sa godinama da su među stvarima koje najviše mrzim da objašnjavam sledeće:
U Srbiji:
  • Zašto Italijani toliko jedu pastu (to je sirotinjsko jelo; garant su svi oni tamo debeli; to njihovo testo nema nikakvog ukusa; kakva je to ishrana bez „kašike“ itd)
  • Da pica u Tangu u Bačkom Jarku nije bolja od one što su jeli kad su bili u Firenci
  • Da postoje ljudi koji vole artičoke i bosiljak

U Italiji:
  • Zašto moj tata i kad samo uzme da prezalogaji uspe da pojede pola table slanine jer eto
  • Zašto mi u Srbiji pečemo u istoj masti više puta i zašto uopšte koristimo mast
  • Zašto se u Srbiji jedu jaja sa slaninom za doručak

Pitanja kao što vidite ima na pretek, pa hajde da počnem da rešavam barem prvi deo problema (drugi ću ako krenem da prevodim tekstove na italijanski).
Doručak u Italiji je samo, jedino i isključivo sladak. Uglavnom je u pitanju omanji kroasan ili nekoliko biskvita u kombinaciji sa kafom. Biskvita u italijanskim supermarketima imate kakvih vam duša ište i Italijani su vrlo ponosni na raznolikost koja se nudi i kako svake nedelje mogu da menjaju doručak (kao da umesto slanine u jaja ne može da se stavi tipa luk ili šunka ili šta god...). Što se kafe tiče, tu su bez premca. Lično mi je omiljeni kapućino zato što konobari u mleku iscrtavaju divne oblike i ova kafa je savršenstvo i za gledati i za piti. Tu su još espreso, makijato itd – njih svi već poznajemo. 
Kafa u Italiji
Što se ručka tiče, vrlo je jasno - jede se pasta. Nije naravno pravilo, može to biti i rižoto, ili tanjir paste u kombinaciji s tanjirom mesa/krompira, no manje više možete zamisliti da je pasta za njih ono što su supe i čorbe za nas. Koliko god vi ne cenili testo, ipak, morate shvatiti da ga Italijani naprave tako da ono stvarno dobije na smislu. Imaju milion vrsta paste i više od milion vrsta preliva. Najrasprostranjeniji je verovatno onaj najjednostavniji – preliv od paradajza (salsa di pomodoro) koji se jednostavno pravi tako što ubacite sitne parčiće paradajza u tiganj, začinite po volji i ostavite 10-15 min da paradajz pusti sok. Drugi vrlo jednostavan recept koji mi je u poslednje vreme omiljeni je kada sa uljem pomešate ljutu papričicu i beli luk u začinu i time prelijete pastu. Tu su naravno i za nijansu komplikovanije stvari – kao što su bolonjeze sos, karbonara (za njih ste opet, verujem, čuli) i još milion varijacija na temu. Italijanska pasta je uvek prelivena sitno rendanim parmezanom koji se u kesicama kupuje u supermarketima i ne treba ne imati ga kod kuće ukoliko zovete Italijana na ručak. Količina paste koja se smatra dovoljnom za obrok jedne osobe je 80g ukoliko je ona praćena npr. mesom ili ribom, ili nešto više ako se jede sama.


Pasta sa komadićima paradajza i parmezanom
Kao što već rekoh, pasta nije jedina opcija za ručak (jedu se najnormalnije i meso, krompir, povrće, riža), ali je nekako najčešća. I verujte mi da ima mnogo smisla, jer prvo što je potrebno baš malo vremena za napraviti je, drugo što postoji toliko jednostavnih recepata da napravite dobru pastu, a treće jer je pasta kada je Italijani naprave zaista, ali zaista ukusna. Jedna velika vrlina kupovne paste u Italiji (što u Srbiji nažalost nije tako) je ta što na kesici uvek piše tačan broj minuta koliko je pastu potrebno kuvati od momenta kada je stavite u usoljenu ključalu vodu. Ja sam nekoliko puta pokušavala da napravim italijanske obroke sa srpskim kupovnim testom i dešavalo mi se da jednostavno ne znam kada treba da isključim vatru jer poštujući minutažu koja piše na kesici vidim da mi testo ostane živo, a opet nemam baš volju ni da prekuvam....
Pređimo sada na temu večere. Bitne karakteristike italijanske večere su da se jede relativno kasno (za njih je sasvim normalno da se večera oko 21h, ali nije isključeno ni da kad se skuplja neko društvo to bude i kasnije), zatim da se jede puno (cela pica je sasvim ok, ili tanjir testa u kombinaciji sa još nečim, itd.) kao i da se jako često jede po restoranima. Za razliku od nas u Srbiji koji restoran otprilike nismo videli ni na razglednici, u Italiji je to najnormalnija stvar na svetu (rekla bih da je to samo donekle odraz boljeg materijalnog stanja, jer mislim da mi Srbi i sa više para u džepu ne bismo počeli mnogo da praktikujemo odlaske u restorane, jer mi nekako imamo drukčije ideje o hedonizmu.....). Najobičnija vrsta večere u restoranu je naravno pica. Ta pica koja se služi u Italiji nikako nije ono što vi smatrate picom. Jer za vas pica bez pola frižidera na njoj nije pica, dok se u Italiji pica pravi od najtanjeg testa i sa samo nekoliko sastojaka. 

Najpoznatija italijanska pica je margerita koja se pravi od mocarela sira, paradajza i bosiljka i koja je apsolutno preukusna! Još jedna česta pica je marinara, na koju se stavljaju paradajz, beli luk, ulje i origano. Meni je ideja marinare jako dobra, no nikada se zapravo nisam osmelila da je naručim, prvenstveno zbog belog luka odgore. J Postoje još i razne druge vrste pice, no ono što bi trebalo da ste već shvatili jeste da koncept pice u Italiji nije isto što i koncept pice u Srbiji. Dakle, testo je jako tanko i odgore su samo nekoliko (smislenih) sastojaka a ne sve ono što vam padne na pamet. Picu napravljenu na italijanski način može pojesti jedna osoba za večeru jer je ona mnogo laganija od naše. Takođe, kečap i majonez ne postoje kao prelivi. Štaviše, kečap je u Italiji smatran „industrijskim smećem“ i skoro da se uopšte ne koristi (moj momak se ljuti kad ga ja kupim, mada sam i ja skoro pa skroz prestala da ga koristim) već je zamenjen sokom od paradajza, a ideja o majonezu na pici Italijane zasmejava.


Salsiccia e Friarielli 
Margherita (dole) & Calabrese (gore)
Kao i u slučaju ručka, pica nije jedina opcija za večeru, no za opšte obrazovanje o italijanskoj ishrani, verujem da sam vam već dala dovoljno podataka.
Za sve vas koji se pitate – Italijani uopšte nisu debeli iako jedu picu i pastu. Verovatno je to zato što su pica i pasta kakve se prave ovde mnogo drukčije od našeg pojma o njima. Takođe, izuzev par vrsta čorbi koje uopšte nisu rasprostranjene kao kod nas, ništa se ne jede kašikom i oni ipak uspevaju da vare ono što pojedu (i redovno obavljaju fiziološke potrebe, iako se dosta mojih tetaka pitalo kako je to moguće). Dakle, prava italijanska ishrana je mnogo zdravija nego što je mi zamišljamo, mnogo smislena, brza za spremanje i svedena po pitanju sastojaka. Ponavljam sada i ono što sam već rekla mnogima – pica koju jedemo u Srbiji je dobra, no to nije prava pica, to je ono u šta smo mi izvornu picu pretvorili da bi se svidela nama. Zato nemojte kuditi italijansku picu jer je vrlo moguće da o njoj nemate nikakvo predznanje. J
Na kraju, konačno i odgovor na pitanje iz naslova. Ne, Italijani ne jedu žabe. Zapravo, oni smatraju da je naša greška što ih zovemo žabarima, jer su oni pravi koji zaista jedu žabe u stvari Francuzi. Većina ljudi u Italiji nikada u životu nije probala žabe ili jeste na nekoj egzotičnoj destinaciji boga pitaj gde u svetu. A da li Francuzi stvarno jedu žabe, neka posvedoči neko drugi ili ću ja ako ikad budem živela u Francuskoj. 

2 коментара:

  1. Dobro si rekla, ne zamisljamo mi tako italijansku picu, nekako ocekujemo vise. I sama sam tako pomislila kada sam je probala. Medjutim, divna je. Spagete takodje! Ja bi spomenula sladoled ( kugla ) koji je lep kao nigde ☺ Definitivno, dve razlicite kulture ishrane, lepote hrane i jacine hrane, svakako , svaka lepa i posebna na svoj nacin!

    ОдговориИзбриши